Promijeni pozadinu
Povećaj tekst
Odaberi kontrast
Pretraži stranicu
  Sadržaj po poglavljima     Testovi za korisnike Kontakt informacije

Članak 1 - svrha  

Članak 1.

SVRHA

Svrha ove Konvencije je promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva.
Osobe s invaliditetom uključuju one koji imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.

Prema Konvenciji, invaliditet nije samo oštećenje koje osoba ima, nego je rezultat interakcije oštećenja osobe (koje nije samo tjelesno oštećenje kao najvidljivije) i okoline. Drugim riječima, društvo je to koje svojom neprilagođenošću stvara invaliditet, ali ga isto tako kroz tehničke prilagodbe prostora, osiguranje pomagala i drugih oblika podrške može ukloniti. Kao primjer navodimo osobe s invaliditetom koje uz osiguranje određene podrške uspješno sudjeluju u društveno-političkom životu. Takvo stajalište je uistinu revolucionarni zaokret u shvaćanju invaliditeta prema kojem su u središtu fizičke, komunikacijske i mentalne prepreke odnosno predrasude društva.

 Često se pojam osoba s invaliditetom koristi samo u odnosu na osobe s fizičkim i senzoričkim oštećenjima. Konvencija jasno navodi da se osobama s invaliditetom smatraju i osobe s intelektualnim oštećenjima i osobe s mentalnim ili psiho-socijalnim oštećenjem (osobe s duševnim smetnjama, psihičkim bolestima ili problemima mentalnog zdravlja).
Prije donošenja Konvencije o pravima osoba s invaliditetom za osobe s intelektualnim teškoćama uobičajen je bio termin osobe s mentalnom retardacijom koji se i danas koristi u znanstvenoj i stručnoj literaturi. Budući da u svakodnevnom razgovornom jeziku riječ 'retardiran' ima izrazito pejorativno, pogrdno značenje, sve se više traži da se taj termin zamijeni terminom koji su same osobe prihvatile kao nestigmatizirajući, odnosno termin intelektualne teškoće.

Važno je napomenuti da Konvencija ne nudi definiciju invaliditeta ili osoba s invaliditetom u strogom smislu riječi već nudi smjernice vezane uz pojam „invaliditeta“ i njegove važnosti za Konvenciju. Preambula jasno usvaja socijalni pristup invaliditetu – nazvan socijalnim modelom invaliditeta – prihvaćajući da je „invaliditet razvojni proces te da invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s oštećenjima i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima.“ Izričito isticanje prepreka koje postoje izvan pojedinca i pridonose stvaranju invaliditeta predstavlja važan korak naprijed u odnosu na stajališta koja su izjednačavala invaliditet s postojanjem funkcionalnih ograničenja.1 Iz ove perspektive, sudjelovanje u društvu osoba s invaliditetom – bilo da je riječ o zaposlenosti, odlasku u školu, odlasku liječniku ili kandidaturi na izborima – ograničeno je ili isključeno ne zbog postojećeg oštećenja nego zbog različitih prepreka koje mogu uključivati fizičke prepreke, a u pojedinim slučajevima zakonodavstvo i političke odluke.2 Konvencija ne zabranjuje davanje definicija u nacionalnim zakonodavstvima i, u stvarnosti, definicije mogu biti osobito nužne u pojedinim sektorima poput zapošljavanja ili socijalnog osiguranja. Važno je, međutim, da takve definicije odražavaju socijalni model invaliditeta koji je ugrađen u Konvenciju, kao što je važno ponovno razmotriti definicije koje se temelje na popisu ili opisu oštećenja ili na funkcionalnim ograničenjima. 3

TERMINOLOGIJA

Termini za prikladno oslovljavanje osoba s invaliditetom se mijenjaju. Kroz neko vrijeme uz određeni termin počinju se vezati negativne konotacije. Ujedno se i svijest društva mijenja i razvija pa se to odražava i u načinu oslovljavanja osoba s invaliditetom. Osobe s invaliditetom preko svojih predstavnika u udrugama koji zastupaju i bore se za njihove interese dogovorile su se da službeni termin u hrvatskom jeziku bude osoba s invaliditetom jer takav naziv u prvi plan stavlja osobu, a tek onda njezino oštećenje.  Nakon rasprave o terminologiji osoba s invaliditetom koju je organizirala pravobraniteljica za osobe s invaliditetom u 2009. godini, donesen je zaključak da se i dalje podržava terminologija iz Sheratonske deklaracije donesene 2003. godine, koja je rezultat svekolike rasprave koja je vođena u Republici Hrvatskoj u koju je bila uključena šira društvena zajednica; u raspravi su participirali: Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske, Savezi osoba s invaliditetom, članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predstavnici vlasti; a ista je zaključena Sheratonskom deklaracijom. Osobe s invaliditetom predmetni su termin prihvatile jer ih isti ni i jednom svom dijelu: osoba, s, invaliditet/om; ne stigmatizira, nema negativan prizvuk, već ima neutralno značenje koje ih adekvatno opisuje. Rasprave između saveza osoba s invaliditetom, članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te predstavnika vlasti.  Jednoglasno su podržani termini  „osoba s invaliditetom“ i „dijete s teškoćama u razvoju“.

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom predložio je usklađivanje termina pri izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske („NN“ br. 41/01. – proč. tekst i 55/01. – isp.) i to na način da se: u članku 57. stavku 2. riječi: „invalidnih osoba“ zamjene riječima: „osoba s invaliditetom“; te u članku 64. stavku 3. riječi: „invalidne osobe“ zamjene riječima: „osobe s invaliditetom“. Predložene promjene Ureda pravobraniteljice su  prihvaćene  i u 2010. su usvojene izmjene Ustava Republike Hrvatske.

U hrvatskom medijskom prostoru i dalje su prisutni termini osobe s posebnim potrebama, invalidi, hendikepirane osobe i mnogi drugi. Neki smatraju da osobe s invaliditetom pretjeruju u isticanju pravilnog termina s obzirom na činjenicu da se društveno prihvatljiv i neutralan način oslovljavanja tako često mijenja. Međutim, vidljivo je da se naš stav prema određenoj grupi ljudi odražava već u nazivu kojim ih oslovljavamo. Prema takvom shvaćanju nejednaki tretman odnosno diskriminacija počinje već u imenu kojim smo, možda i nehotice, neku osobu u startu označili invalidnom, odnosno manje vrijednom, hendikepiranom, kojoj nešto nedostaje i time je sveli na njezin nedostatak umjesto da je doživimo kao osobu koja ima neke poteškoće, ali ujedno ima i sposobnosti, želje i potrebe poput svih nas. Zbog svega navedenog je prihvaćeni termin osoba s invaliditetom, a za djecu djeca s teškoćama u razvoju.

Osim toga preporuča se i korištenje ovih termina: osoba koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica, osoba s teškoćama u kretanju umjesto invalidi prikovani uz kolica; osoba oštećena vida, osoba oštećena sluha, osoba s mišićnom distrofijom, osoba s multiplom sklerozom, osobe s intelektualnim teškoćama (umjesto osobe s mentalnom retardacijom ili mentalno retardirane osobe budući da je termin retardiran u kolokvijalnom govoru dobio izrazito pogrdno značenje), osobe s psiho-socijalnim invaliditetom umjesto psihijatrijski pacijenti, psihički/duševni bolesnici ili mentalni bolesnici.


1 Vidi, na primjer, tumačenje pojma invaliditeta sadržanog u Standardnim pravilima o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom (rezolucija Opće skupštine 48/96), prema kojima „pojam „invaliditeta“ obuhvaća velik broj različitih funkcionalnih ograničenja koje se pojavljuju u svakoj populaciji svake zemlje na svijetu. Invaliditet može postojati na temelju fizičkog, intelektualnog ili osjetilnog oštećenja, bolesti ili duševne smetnje“ (odlomak 17.).

 2 Od isključivanja prema jednakosti – Ostvarivanje prava osoba s invaliditetom, Priručnik za parlamentarce str. 15

 3 Od isključivanja prema jednakosti – Ostvarivanje prava osoba s invaliditetom, Priručnik za parlamentarce str. 16