Promijeni pozadinu
Povećaj tekst
Odaberi kontrast
Pretraži stranicu
  Sadržaj po poglavljima     Testovi za korisnike Kontakt informacije

Članak 12 - jednakost pred zakonom  

Članak 12.

JEDNAKOST PRED ZAKONOM

1. Države stranke ponovo potvrđuju da osobe s invaliditetom imaju pravo svugdje biti priznate kao osobe jednake pred zakonom.
2. Države stranke će prihvatiti da osobe s invaliditetom imaju pravnu i poslovnu sposobnost na jednakoj osnovi kao i druge osobe u svim aspektima života.
3. Države stranke će poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osobama s invaliditetom osigurale pristup potpori koja bi im mogla biti potrebna za ostvarivanje pravne i poslovne sposobnosti.
4. Države stranke osigurat će da sve mjere koje se odnose na ostvarivanje pravne i poslovne sposobnosti predvide odgovarajuće i djelotvorne zaštitne mehanizme koji će sprečavati zloporabu u skladu s međunarodnim pravom koje obuhvaća ljudska prava. Takvi zaštitni mehanizmi osigurat će da mjere koje se odnose na ostvarivanje pravne i poslovne sposobnosti poštuju prava, volju i sklonosti te osobe, da se iz njih isključi sukob interesa i zloporaba utjecaja, da su razmjerne i prilagođene osobnim okolnostima, da se primjenjuju u najkraćem mogućem vremenu i da podliježu redovitoj reviziji nadležnog, nezavisnog i nepristranog tijela vlasti ili sudbenoga tijela. Zaštitni mehanizmi bit će razmjerni sa stupnjem kojim takve mjere utječu na prava i interese osobe.
5. U skladu s odredbama ovog članka države stranke poduzet će odgovarajuće i djelotvorne mjere radi osiguranja jednakih prava osoba s invaliditetom da posjeduju i nasljeđuju imovinu, kontroliraju svoje vlastite financijske poslove i imaju jednak pristup bankovnim kreditima, hipotekama i drugim oblicima financiranja, te će također osigurati da osobe s invaliditetom ne budu bez vlastite volje (arbitrarno) lišene svojega vlasništva.

Pravo na jednakost pred zakonom zahtijeva, među ostalim, otklanjanje invaliditeta kao osnove za lišavanje osobe poslovne sposobnosti – na primjer, otklanjanjem prakse imenovanja skrbnika koji odlučuju u ime osoba s invaliditetom i, umjesto toga, osiguravanje potpore osobama s invaliditetom pri vlastitom donošenju odluka.

Primjer 1:

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom zaprimio je pritužbu kćeri - skrbnice osobe lišene poslovne sposobnosti. Stranka je nezadovoljna odnosom prema njoj kao skrbnici od strane djelatnika centra za socijalnu skrb u pogledu podnošenja skrbničkih izvješća. Naime njezin otac je umirovljenik, živi sa svojom suprugom i dvije kćeri. Kao posljedica moždanog udara oduzeti su mu svi udovi te ima smetnje govora i gutanja. Obitelj s njim komunicira na specifičan način putem abecede i treptaja očima. Navode da prati TV program i sva događanja za koja je zainteresiran i smatraju da je dobro upućen u zbivanja oko sebe. Usprkos tome u potpunosti je lišen poslovne sposobnosti na zahtjev obitelji jer se u tom trenutku to činila najprimjerenija zaštita s obzirom da su imali poteškoće s podizanjem njegove mirovine, registriranjem automobila i sl. Supruga je nakon njegovog moždanog udara napustila svoj posao kako bi mu se u potpunosti posvetila i njegovala ga te sada nema vlastitih prihoda. Obitelj ranije nije bila poznata centru za socijalnu skrb, živjeli su skladnim obiteljskim životom, a nakon lišenja poslovne sposobnosti oca, centar je u redovnim obilascima utvrdio kako je obitelj urednih odnosa i dinamike te primjereno skrbi o svim njegovim potrebama. Imenovani raspolaže mirovinom (oko 4.500,00 kn) te ostvaruje doplatak za pomoć i njegu od 500,00 kn mjesečno, a uz to posjeduje i neke nekretnine i automobil.
Poteškoće su nastale zbog činjenice da centar za socijalnu skrb od skrbnice traži da dva puta godišnje dostavi pisano izvješće o svome radu i o stanju štićenikove imovine te detaljan popis i opis svih rashoda što ne drži spornim. Međutim, skrbnici teškoću predstavlja obaveza prilaganje dokaza o svim utrošenim sredstvima u vidu pojedinačnih računa za svaki pojedini rashod. Skrbnici je prigovoreno što nije priložila dovoljno računa kojima se može opravdati potrošena mirovina te kćer spominje sve rashode za koje zaista i nema račun (npr. račun za kupnju voća i povrća na tržnici, za logopeda i druge tretmane koje njezinom ocu plaćaju privatno i sl.). Time je dovedena u situaciju da je primjerice za vrijeme trudnoće morala stajati u redu na pošti radi plaćanja režija jer joj je rečeno da ukoliko plati režije putem internet bankarstva „nema valjani dokaz o uplati“. Navodno joj je čak rečeno i da voće može kupiti u nekom trgovačkom centru gdje bi za kupnju dobila račun što ju je posebno povrijedilo jer je njezin otac oduvijek volio kupovati na tržnici pa ga i sada redovito vode na tržnicu kako bi on sam birao voće i povrće koje želi. Nadalje, iz centra su joj postavljali pitanja vezana i za neke druge obiteljske troškove, kao npr. sporno pitanje o tome smiju li se iz mirovine kupiti čarape za vene za štićenikovu suprugu. U centru za socijalnu skrb su objasnili da to nije njegova potreba te da je to stoga sporno!
Rješenjem o stavljanju pod skrbništvo određeno je da skrbnik samostalno obavlja poslove redovitog upravljanja štićenikovom imovinom te da ne može samostalno, bez odobrenja centra „poduzeti posao koji prelazi redovito poslovanje imovinom i pravima štićenika.“ Budući da iznos mirovine kao jedini prihod obitelji i služi za podmirivanje životnih potreba njezinog oca i majke, skrbnica smatra neopravdanim takav zahtjev centra za socijalnu skrb za predavanje dokaza o cjelokupnom utrošenom iznosu jer takav zahtjev zadire u njihov način života.
Stručni djelatnici centra za socijalnu skrb potvrdili su kvalitetnu brigu obitelji o štićenikovim potrebama, međutim, potvrdili su i obavezu skrbnice da dokumentira svaki rashod te upozorili da ona to uglavnom ne čini u cijelosti, ali su oni unatoč tome tolerantni s obzirom da „obitelj o štićeniku dobro brine.“ Stručni radnici ulazili su u ocjenu i komentiranje pojedinačnih proizvoda po računima koje skrbnica kao dokaz prilaže pa se tako primjerice komentiralo kupljeno pivo, cigarete i sl.
Ukazano im je da ovakvo postupanje i traženje znači da štićenik nakon njegova stradavanja nema više pravo, bez posebnog odobrenja centra za socijalnu skrb, ostvarivati svoje ranije planove, održavati običaje (npr. primanje gostiju i posluživanje piva) i u konačnici da on više ne treba u istoj mjeri kao do sada skrbiti za svoju suprugu ni u punom iznosu podmirivati njezine potrebe (npr. kupnja čarapa za vene), iako on prema svojoj supruzi i dalje ima i zakonske i moralne obaveze. Unatoč ovoj argumentaciji djelatnici ostaju kod stava da je to nužno i da je to njihova zakonska uloga.
U zakonskim i podzakonskim odredbama ne postoji temelj da se za trošenje redovitih štićenikovih prihoda traži od skrbnika dokaz o redovitim rashodima štićenika, nego samo opis i popis tih rashoda, što ne mora uključivati podnošenje računa za svaku kupnju osnovnih životnih namirnica ili podmirenje neke druge životne potrebe štićenika ili članova njegove uže obitelji. Dovoljno je u skrbničkom izvješću u opisu i popisu redovitih rashoda navesti da se mirovina troši na redovne svakodnevne potrebe štićenika i njegove obitelji, primjerice na prehranu, režijske troškove, troškove liječenja i rehabilitacije i druge osnovne potrebe, bez podnošenja svakog računa za kupnju, plaćanje režija i sl.
Stoga je od tadašnjeg Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi zatraženo da centru za socijalnu skrb dostavi uputu o primjeni odredbi Pravilnika o načinu vođenja očevidnika i spisa predmeta osoba pod skrbništvom, načinu popisa i opisa njihove imovine te podnošenja izvješća i polaganja računa skrbnika (NN 32/05).
Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom zatražio je da navedeni centar ubuduće postupa u skladu s propisima, ali i temeljem odredbi Konvencije o pravima osoba s invaliditetom („Narodne Novine – Međunarodni ugovori“ br. 6/07., 3/08., 5/08.) koja je nakon ratifikacije dio  pravnog poretka RH-a. Stoga je obaveza svih tijela i ustanova u RH da u praksi uvažavaju odredbe ove Konvencije, naročito njezina načela iz čl.3., a to su: (a) poštivanje urođenog dostojanstva, osobne autonomije, uključujući slobodu osobnog izbora i neovisnost osoba, (b) nediskriminacija, (c) puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u društvo, (d) poštivanje razlika i prihvaćanje osoba s invaliditetom kao dijela ljudske raznolikosti i čovječnosti (e) jednakost mogućnosti, (f) pristupačnost, (g) jednakost između muškaraca i žena.