Promijeni pozadinu
Povećaj tekst
Odaberi kontrast
Pretraži stranicu
  Sadržaj po poglavljima     Testovi za korisnike Kontakt informacije

Članak 16 - sloboda od izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja  

Članak 16.

SLOBODA OD IZRABLJIVANJA, NASILJA I ZLOSTAVLJANJA

1. Države stranke će poduzeti sve prikladne zakonodavne, upravne, socijalne, obrazovne i druge mjere radi zaštite osoba s invaliditetom, kako unutar tako i izvan njihovog doma, od svih oblika izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja, uključujući i aspekte istih vezane uz spol.
2. Države stranke će također poduzeti sve primjerene mjere radi sprečavanja svih oblika izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja, osiguravajući osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima i njegovateljima, među ostalim, odgovarajuće oblike pomoći i potpore koji uvažavaju njihovu spol i dob, uključujući i osiguravanje informacija i edukacije o tome kako izbjeći, prepoznati i izvijestiti o slučajevima izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja. Države stranke će osigurati da službe zaštite budu senzibilizirane s obzirom na dob, spol i invaliditet.
3. Kako bi spriječile pojavu svih oblika izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja, države stranke će osigurati djelotvoran nadzor svih objekata i programa namijenjenih osobama s invaliditetom koji će provoditi neovisna tijela.
4. Države stranke će poduzeti sve prikladne mjere promicanja tjelesnog, kognitivnog i psihološkog oporavka, rehabilitacije i socijalne reintegracije osoba s invaliditetom koje su bile žrtve bilo kojeg oblika izrabljivanja, nasilja ili zlostavljanja, uključujući i uspostavu službi zaštite. Takav oporavak i reintegracija odvijat će se u okruženju koje potiče zdravlje, dobrobit, samopoštovanje, dostojanstvo i neovisnost osobe, vodeći računa o specifičnostima potreba koje proizlaze iz dobi i spola.
5. Države stranke će uvesti djelotvorno zakonodavstvo i politike, uključujući zakonodavstvo i politike usmjerene na žene i djecu, kako bi osigurale da se slučajevi izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja osoba s invaliditetom identificiraju i istraže, i gdje je to primjereno, kazneno gone.

ZLOSTAVLJANJE I NASILJE NAD OSOBAMA S INVALIDITETOM

Zlostavljanje i nasilje nad osobama s invaliditetom, posebno ženama s invaliditetom i djecom s teškoćama u razvoju kao najosjetljivijom skupinom u društvu je veliki problem. Otežano je  dokazivanje da se radi o nasilju zbog nerazumijevanja ili nepovjerenja okoline, nepristupačnosti službama i nedostupnosti primjerene komunikacije sa službama - na primjer, kod gluhih osoba. Često puta osobe s invaliditetom ovise o zlostavljaču ekonomski i fizički te nisu u mogućnosti primijeniti uobičajene načine obrane od nasilja. Kada se i ohrabre za obraćanje nadležnim službama, susreću se sa nedostupnošću službama i ustanovama koje se bave suzbijanjem nasilja i intervencijama u slučajevima prijave nasilja. U iznimno teškim situacijama radi se i o strahu od odmazde. Nedostatak prilagođenih smještajnih kapaciteta za potrebe zbrinjavanja žrtava osoba s invaliditetom je jedan od najvećih razloga ne prijavljivanja zlostavljanja i nasilja, jer su žrtve svjesne da ne mogu dobiti primjeren smještaj adekvatan njihovim specifičnim potrebama, odnosno nepovjerljive su u sustav.

Obiteljsko nasilje

Žene s invaliditetom su često žrtve nasilja. One su zbog zdravstvene situacije vrlo često podložnije nasilju od strane onih koji bi im trebali pružiti pomoć, a i sve ostale okolnosti karakteristične za žrtvu nasilja za njih su još teže. Zbog osjećaja srama što se njihova obitelj koja bi im trebala biti utočište pretvorila u mjesto gdje doživljavaju fizičko i psihičko nasilje i poniženje, ekonomske ovisnosti o počinitelju, straha od pogoršanja situacije i nemoći institucija da ih zaštiti, žrtve se prečesto navikavaju na nasilje i ostanu živjeti s njim. Bespomoćnost osoba s invaliditetom još  je veća, a mogućnosti da prekinu nasilje smanjene. Međutim, važno je naglasiti da takve mogućnosti postoje. Pod motom Progovorile smo o tome osnovani su SOS telefoni za žene s invaliditetom žrtve nasilja gdje mogu dobiti svu potrebnu pravnu i savjetodavnu pomoć i informacije o mogućnostima zaštite.

Primjeri su:

 -SOS telefon Zajednice Saveza osoba s invaliditetom Hrvatske za žene s invaliditetom žrtve nasilja: 01/4813 999; uredovno radno vrijeme srijedom: od 16:00 – 18:00 sati

-Besplatni SOS MS telefon: 0800 77 89, Saveza društava multiple skleroze Hrvatske

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom ima saznanja da se vrši ne samo obiteljsko nasilje već i druge vrste nasilja kako između supružnika tako i nad djecom. Međutim, još uvijek se radi o malom broju „vidljivih“ slučajeva jer se osobe s invaliditetom teško odlučuju na prijavljivanje nasilja između ostalog i zbog otežanih okolnosti adekvatnog zbrinjavanja. Prijave nasilja Ureda pravobraniteljice bile su malobrojne, uglavnom upućene telefonski i anonimno. Razlozi za to mogu biti :

Primjeri:

Primjer 1:
Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom s pritužbom na izloženost nasilju u svom domu telefonom se obratila ženska osoba koja se nije željela predstaviti. Usprkos izrazito pažljivom postupanju i svoj podršci koju joj je Ured u telefonskom razgovoru pokušao pružiti, osoba se nije odlučila dati svoju privolu da se u rješavanje njezinog problema uključe institucije. Bilo je očito izrazito veliko nepovjerenje u institucije koje u takvim situacijama žrtvama pružaju pomoć i strah da bi se uslijed njihovog uključivanja u slučaj njezin položaj u obitelji mogao još dodatno pogoršati.

Sljedeći primjer pokazuje kako osobe koje se ipak usprkos svom strahu odluče obratiti institucijama i zatražiti zaštitu, mogu poboljšati svoju situaciju.

Primjer 2:
Žena kojoj je nakon karcinoma amputirana potkoljenica, te se kreće uz pomoć proteze i štake telefonski se obratila Uredu tražeći pomoć u razrješavanju sukoba s bivšim suprugom. Gospođa koja je već pet godina službeno razvedena živi u istoj kući s bivšim suprugom, jer nema kamo otići.
On se ne želi odvojiti i živjeti na katu, ponaša se kao da su još uvijek u braku, a istovremeno i dalje konzumira alkohol, vrijeđa je, uznemirava i verbalno maltretira. Već je prijavljivala obiteljsko nasilje, ali je u prvom prekršajnom postupku suprugu izrečena samo opomena. Kontaktirala je i centar za socijalnu skrb, i socijalna radnica zna za njezinu situaciju.

Jednako kao i Ured, socijalna radnica u centru je savjetovala stranku o mogućnostima zaštite od nasilja, upoznala ju je s protokolom o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, ali gospođa se nije mogla odlučiti na poduzimanje radnji kojima bi se zaštitila: supruga se boji, čak ne želi da netko iz institucija ili Ureda s njim razgovara jer se boji da će je on kasnije ponovo verbalno uznemiravati „jer ga je prijavila…..“.

U ovom primjeru se vidi kako žrtva nasilja koja se ipak usudi potražiti pomoć sustava bude obeshrabrena. Nakon što se nasilnika prijavi za nasilje izriče mu se opomena, a u slučaju da nasilje eskalira žrtva se može zbrinuti u nekom od skloništa što je u ovom slučaju otežano zbog žrtvinog invaliditeta. To odvajanje od nasilnika koje je za sve žrtve nasilja teško, za osobe s invaliditetom još je i teže.

Ured je u ovom slučaju procijenio da bi neka vrsta tretmana počinitelja bila najbolje rješenje pa je obavljen razgovor sa suprugom koji je u početku ostajao pri svojim agresivnim stajalištima da bi tijekom razgovora ipak verbalizirao spremnost na dogovor sa suprugom i na poštovanje njezine odluke da živi sama u odvojenom dijelu kuće te da poštuje činjenicu razvoda.
U naknadnom razgovoru stranka je izvijestila da se situacija privremeno smirila, date su joj upute vezano uz diobu bračne stečevine, upućena je da se obrati centru za socijalnu skrb radi savjetodavne i pravne pomoći kao što je pisanje podneska sudu te je upućena u odredbe Zakona o  sprečavanju nasilja u obitelji, i da kontinuirano i nadalje prijavljuje svako nasilje od strane bivšeg supruga ukoliko se ono ponovi.

Primjer 3:
Ured je isto tako telefonskim putem upozoren od strane kućne prijateljice jedne obitelji da je kćerka kao osoba s invaliditetom u kolicima u svojoj obitelji izložena zlostavljanju u vidu verbalne agresije, omalovažavanja i onemogućavanja sklapanja društvenih kontakata. Djevojka se nakon što je završila srednjoškolsko obrazovanje u jednom od centara za odgoj i obrazovanje gdje je bila trajno smještena vratila u svoju obitelj. Otac je već ranije nije prihvaćao i zbog njezinog invaliditeta se prema njoj ponašao ne samo suzdržano nego ju je čak i otvoreno vrijeđao. Budući da je bila izdvojena od obitelji, odnosi s ostalim članovima obitelji također nisu dovoljno prisni.

Ured je uvažavajući ozbiljnost situacije djevojke koja uz smanjenu pokretljivost još ima i teškoća u govoru, maksimalno oprezno vodio komunikaciju s njom putem sms poruka. Predloženo joj je da obitelj obiđe socijalni radnik koji bi bio upućen u složenost situacije i oprezno postupao kako se situacija djevojke ne bi pogoršala. Međutim, ona unatoč svemu nije imala snage odlučiti se ni na takav korak u silnom strahu da institucije neće moći  napraviti ništa za nju, nego će se bilo kakvom intervencijom njezin položaj još više pogoršati.

Usprkos svim pozitivnim zakonskim propisima, postojanju skloništa i autonomnih kuća Ured nije bio u mogućnosti ponuditi mladoj djevojci prihvatljivu alternativu životu u obitelji u kojoj je izložena nasilju, dok se ta ista obitelj istovremeno brine za zadovoljavanje ostalih potreba koje proizlaze iz njezinog invaliditeta i koje joj značajno otežavaju pa čak i onemogućavaju neovisno življenje. U bilo kojem skloništu joj takva potpora ne bi bila osigurana, a djevojka nema mogućnosti zaposliti se i postati financijski neovisna.
Budući da ne postoje stambene zajednice u kojima bi ona mogla neovisno živjeti uz podršku koja joj je potrebna, jedina alternativa bi u njezinom slučaju bilo smještanje u instituciju, odnosno dom za starije i nemoćne osobe što je potpuno neprihvatljivo rješenje za mladu osobu.
Na ovom primjeru se pokazalo koliko je prijeko potrebno razvijanje izvaninstitucionalnih oblika podrške neovisnom življenju. Dok takvi oblici stanovanja ne zažive, usprkos svim strategijama i zaključcima skupova posvećenih temi nasilja nad osobama s invaliditetom, žrtvama nasilja uistinu se ne može ponuditi prihvatljivi izlaz pogotovo u situacijama kad slučajevi nasilja nisu radikalniji nego imaju suptilnije forme s kojima se žrtva već naučila nositi i svakako ih preferira u odnosu na neizvjesnost života u neprilagođenim skloništima ili institucijama. Ured će i dalje pružati pomoć i pratiti slučaj spomenute mlade djevojke.

Iako su kapaciteti većine autonomnih kuća neprilagođeni za osobe s invaliditetom odnosno djecu s teškoćama u razvoju, važno je žene s invaliditetom i ovdje informirati da prilagođene autonomne kuće postoje i da će Ured i dalje poticati nadležne na prilagođavanje postojećih.

Sljedeći bitni element sprečavanja nasilja prema osobama s invaliditetom i to ne samo žena kako smo vidjeli na jednom od prethodnih primjera je svakako njihovo osnaživanje i edukacija. Mreža žena s invaliditetom koja je dio nevladinog sektora izuzetno puno radi na osnaživanju djevojka i žena s invaliditetom koje su u odnosu na muškarce ipak puno češće izložene nasilju. Cilj je osvijestiti ih da ponašanje kojem su izložene nije uobičajeno i prihvatljivo iako je jedino na koje su naviknute i ohrabriti ih da ga prekinu jer postoje mehanizmi kojima se mogu zaštititi.

S obzirom na postojanje tamnih brojki nasilja u obitelji općenito, za pretpostaviti je da je ta brojka još veća u slučajevima osoba s invaliditetom, a njezinu smanjenju zasigurno doprinose prevencijske aktivnosti, tribine, kampanje, ali i jačanje svijesti javnosti  o  potrebi zaštite ljudskih prava  osoba s invaliditetom čemu pridonosi i obilježavanje Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.
Prema saznanjima Ureda u Hrvatskoj postoji 16 skloništa od kojih 9 u okviru civilnog društva, dok ih 7 ima status ustanova. Skloništa u okviru civilnog društva se 30 % financiraju iz državnog proračuna, 30 % iz županijskog, 30 % iz gradskog, a 10 % sredstvima same udruge. Skloništa koja imaju status ustanova financira ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi. 
Prošlo je 30 godina od usvajanja UN-ove Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, a na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. prosinca 1993. godine usvojena je Deklaracija o uklanjanju nasilja nad ženama.

Ured će se i dalje zalagati i poduzimati sve što je u njegovoj nadležnosti kako bi bilo što manje nasilja neovisno da li se radi o vršnjačkom, obiteljskom ili nasilju od strane okoline prema ovim osobito ranjivim skupinama. Osobe s invaliditetom izložene nasilju predstavljaju najnezaštićeniju skupinu žrtava nasilja. Neke od njih ne znaju zatražiti pomoć, neke ne smiju, a neke ne mogu. Tamo gdje je njihova nemoć mora se otvarati prostor zajedničkog djelovanja u kojem je neosporna suradnja nadležnih institucija. Te priče ne pune stupce novina jer je nasilje nad njima skriveno i jer iza brige najbližih često stoji otvoreno nasilje pod krinkom potrebe kažnjavanja neposluha.

što su rekle osobe s multiplom sklerozom

Potrebno je pojačati projekte i programe prevencije nasilja.