Promijeni pozadinu
Povećaj tekst
Odaberi kontrast
Pretraži stranicu
  Sadržaj po poglavljima     Testovi za korisnike Kontakt informacije

Članak 24 - obrazovanje  

Članak 24.

OBRAZOVANJE

1. Države stranke priznaju pravo osoba s invaliditetom na obrazovanje. U cilju ostvarenja ovog prava bez diskriminacije i na osnovi jednakih mogućnosti, države stranke će osigurati uključivost obrazovnog sustava, kao i cjeloživotno obrazovanje, usmjereno na:
(a) puni razvoj ljudskog potencijala i osjećaja dostojanstva i vlastite vrijednosti, osnaživanja poštivanja ljudskih prava, temeljnih sloboda i ljudske raznolikosti,
(b) razvoj osobnosti osoba s invaliditetom, kao i njihovih talenata i kreativnosti, te mentalnih i tjelesnih sposobnosti, u njihovu punom potencijalu,
(c) omogućavanje djelotvornog sudjelovanja osoba s invaliditetom u slobodnom društvu.
2. U ostvarenju ovog prava, države stranke će osigurati:
(a) da osobe s invaliditetom ne budu isključene iz općeg obrazovnog sustava na osnovi svojeg invaliditeta, te da djeca s teškoćama u razvoju ne budu isključena iz besplatnog i obveznog osnovnog ili iz srednjeg obrazovanja na osnovi teškoća u razvoju,
(b) da osobe s invaliditetom mogu imati pristup uključujućem, kvalitetnom i besplatnom osnovnom obrazovanju i srednjem obrazovanju, na ravnopravnoj osnovi s drugima, u zajednicama u kojima žive,
(c) razumnu prilagodbu individualnim potrebama,
(d) da osobe s invaliditetom dobiju potrebnu pomoć, unutar općeg obrazovnog sustava, kako bi se olakšalo njihovo djelotvorno obrazovanje,
(e) pružanje djelotvornih individualiziranih mjera potpore u okruženjima koja najviše pridonose akademskom i socijalnom razvoju, u skladu s ciljem potpunog uključivanja.
3. Države stranke će omogućiti osobama s invaliditetom učenje životnih i društvenih razvojnih vještina kako bi olakšale njihovo puno i ravnopravno sudjelovanje u obrazovanju i životu kao članova zajednice. U tu svrhu, države stranke će učiniti sljedeće:
(a) olakšati učenje Brailleovog pisma, alternativnog pisma, augmentativnih i alternativnih načina, sredstava i oblika komunikacije, vještina orijentacije i pokretljivosti, te promicati potporu vršnjaka i mentorski rad,
(b) olakšati učenje znakovnog jezika i promicanje jezičnog identiteta zajednice gluhih;
(c) osigurati provođenje obrazovanja osoba, poglavito djece koja su slijepa, gluha ili gluhoslijepa na najprikladnijim jezicima i načinima te sredstvima komunikacije za te pojedince, i u okruženjima koja u najvećoj mogućoj mjeri potiču intelektualni i socijalni razvoj.
4. Kako bi pomogle u osiguranju ovog prava, države stranke će poduzeti odgovarajuće mjere za zapošljavanje nastavnika, uključujući nastavnike s invaliditetom, koji znaju znakovni jezik i Brailleovo pismo i obučit će stručnjake i osoblje koje radi na svim obrazovnim razinama. Takva obuka će uključivati svijest o invaliditetu i korištenje odgovarajućih augmentativnih i alternativnih načina, sredstava i oblika komunikacije, obrazovnih tehnika i materijala za potporu osobama s invaliditetom.
5. Države stranke će osobama s invaliditetom osigurati pristup općem tercijarnom obrazovanju, stručnom usavršavanju, obrazovanju odraslih i cjeloživotnom učenju bez diskriminacije i na ravnopravnoj osnovi s drugima. U tu svrhu, države stranke će osigurati razumnu prilagodbu za osobe s invaliditetom.

4. Pravo na obrazovanje

Opće pitanje vezano uz praćenje:

Imaju li osobe s invaliditetom pristup sveobuhvatnom obrazovanju na svim razinama?

Obveza koju treba poštivati:

›  Priznaje li izričito zakonodavstvo pravo na sveobuhvatno obrazovanje?

›  Odbija li država primiti studente s invaliditetom u opći obrazovni sustav?

›  Odobrava li država sustav segregiranih škola koje su učenici s invaliditetom dužni pohađati?

›  Jesu li učenici s invaliditetom prisiljeni učiti određene predmete ili su isključeni iz slušanja određenih predmeta temeljem invaliditeta?

›  Zahtijeva li se od učenika s invaliditetom podvrgavanje kakvom liječenju kao uvjetu za prijem u školu?

Obveza koju treba štititi:

›  Da li je država usvojila zakonske i druge mjere kako bi spriječila isključivanje osoba s invaliditetom iz općeg obrazovnog sustava?

›  Zahtijeva li država od privatnih obrazovnih ustanova poduzimanje mjera kako bi se osigurala pristupačnost njihovim prostorijama i tehnologiji s ciljem uklanjanja prepreka uključivanju osoba s invaliditetom u obrazovni sustav?

Obveza koju treba ispuniti:

›  Jesu li djevojčice s invaliditetom izložene višestrukoj diskriminaciji kada je riječ o uživanju prava na obrazovanje?

›  Da li je država poduzela mjere kako bi osigurala potporu, uključujući individualiziranu potporu, učenicima s invaliditetom sukladno cilju sveobuhvatnog obrazovanja?

›  Da li je država poduzela mjere kako bi osigurala dostupnost škola, ostalih obrazovnih ustanova i tehnologije?

›  Da li je država poduzela mjere za zapošljavanje nastavnika, uključujući nastavnike s invaliditetom, koji znaju znakovni jezik i Braillevo pismo?

›  Da li država osigurava i zahtijeva obuku nastavnika i drugih stručnjaka koji mogu pomoći pri osiguravanju sveobuhvatnog obrazovanja?

U ovom dijelu osvrnut ćemo se na područje visokoškolskog obrazovanja.

Mladi s invaliditetom dobro su organizirani u udruge pa tako u Hrvatskoj djeluje Hrvatski savez udruga mladih i studenata s invaliditetom kojeg čine udruge „Zamisli“ i „Sizif“ iz Zagreba te „Preokret“ iz Osijeka i „Znam“ iz Rijeke.

Gotovo sva sveučilišta osnovala su urede za studente s invaliditetom koji bi im trebali pružati potrebnu podršku tijekom studiranja. Primjerice, pri svim sastavnicama, odnosno fakultetima Sveučilišta u Zagrebu imenovani su koordinatori za studente s invaliditetom. Njihove kontakte kao i druge važne informacije za studente s invaliditetom kao što su one vezane uz upise, smještaj u studentske domove i stipendije nalaze se na mrežnim stranicama Ureda za studente s invaliditetom Sveučilišta u Zagrebu http://www.unizg.hr.

Razne usluge koje su studentima s invaliditetom potrebne radi kvalitetnog obrazovanja pružaju i udruge studenata s invaliditetom. 

Studenti sa svih sveučilišta i dalje imaju problema s pristupačnošću visokoškolskih ustanova. Iako su neka sveučilišta izradila elaborate kojima se arhitektonske barijere trebaju ukloniti, sve je zapelo na financiranju jer nije jasno tko bi trebao financirati prilagodbe: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, sveučilište ili netko treći. Osim toga, veliki je problem neznanje osoblja o tome kako pristupiti studentima s invaliditetom i stav da je dobro osloboditi studenta neke obaveze umjesto naći alternativni način na koji je on u skladu sa svojim mogućnostima može ispuniti. Problem je i nedostatak podataka o broju studenata s invaliditetom i vrstama teškoća koja oni imaju.

AKTIVNOSTI UDRUGA STUDENATA S INVALIDITETOM
Udruge studenata s invaliditetom i uredi za studente s invaliditetom vrlo su aktivni u educiranju svih djelatnika na fakultetima o potrebama studenata s invaliditetom i načinima pružanja podrške. Nastavnici i ostalo osoblje fakulteta često su u nedoumici kako se u konkretnim situacijama ponašati prema studentima s invaliditetom: kada im treba omogućiti nešto što se inače ne omogućava ostalim studentima, a da se to ne protumači kao povlastica već kao, govoreći jezikom Konvencije, razumna prilagodba invaliditetu studenata kako bi on usprkos svom invaliditetu mogao izvršavati svoje studentske obveze na drugačiji, prilagođeni način, a ne da bude oslobođen njihova izvršavanja ili da mu se snižavaju kriteriji.
Neki od konkretnih problema i nedoumica s kojima se suočavaju profesori i gdje smatraju da bi im zakonska regulacija olakšala rad je stoga i područje prilagodbe ispita studentima s invaliditetom, npr. ako se radi o disleksiji - koliko bi trebalo produžiti pismeni ispit; u kojim slučajevima se studenta s invaliditetom smije osloboditi pismenog ispita i održati samo usmeni ispit. Pravobraniteljica je upozorila na osobnu odgovornost i zalaganje svakog studenta s invaliditetom, čijim izostankom se ugrožava ravnopravan položaj osoba s invaliditetom i obezvrjeđuje njihov uspjeh.

Hrvatski savez udruga mladih i studenata s invaliditetom prema iskustvima iz svog rada sa studentima koji se njima obraćaju za pomoć procjenjuje brojku na iznad 500 studenata koji su kategorizirani zbog nekog oštećenja.
U tom broju su vjerojatno samo studenti koji su zatražili neki od oblika podrške na koji imaju pravo na osnovi invaliditeta dok se pretpostavlja da se velik broj studenata s teškoćama, posebice psihičkim, nije prijavio sa svojim teškoćama jer su procijenili da bi im stigma više otežala studiranje nego što bi im ga eventualno pružena podrška olakšala.  

ZAKON O ZNANSTVENOJ DJELATNOSTI I VISOKOŠKOLSKOM OBRAZOVANJU
Prema našem mišljenju, najveća prilika da se postave zakonske osnove za reguliranje ovog područja bila je izmjena Zakona koji uređuje sustav visokoškolskog obrazovanja: Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokoškolskom obrazovanju (NN br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 2/07). Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom dao je mišljenje o Nacrtu Zakona o visokom obrazovanju za koji smo zaključili da predstavlja korak unazad u odnosu na postojeći ionako nedostatni zakon budući da izostavlja antidiskriminacijske odredbe sadržane u članku 77 Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 46/07.

 Ne samo da Nacrt Zakona niti u jednoj općenitoj izreci, a još manje izrijekom ne spominje studente s invaliditetom, nego i potpuno propušta zakonski regulirati i utvrditi obveze institucija visokog obrazovanja koje bi trebale osigurati sustav potpore neophodan osobama s invaliditetom kako bi se mogle bez diskriminacije i na ravnopravnoj osnovi s drugima uključiti u sustav visokog obrazovanja kako to nalaže Konvencija o pravima osoba s invaliditetom.
Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom je stoga preporučio nadležnom ministarstvu da se u novom zakonu bar zadrži jasnija i konkretnija antidiskriminacijska odredba iz prijašnjeg zakona budući da s obzirom na činjenicu da je nacrt Zakona već bio izrađen nije bilo moguće predlagati veće izmjene. Ured je isto tako preporučio da se u donošenju zakonskih rješenja nužno konzultiraju i uvaže mišljenja i primjedbe predstavnika osoba s invaliditetom i pretoče međunarodno preuzete obveze iz Konvencije u tekst Zakona.

URED ZA STUDENTE S INVALIDITETOM SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Pravilnik o organizaciji i djelovanju Ureda za studente s invaliditetom Sveučilišta u Zagrebu u članku 5 navodi između ostalog da je uloga Ureda  rješavanje specifičnih potreba pojedinih studenata s invaliditetom (osiguravanje prevoditelja za znakovni jezik, prilagodba literature na Brailleov tisak, osiguranje prijevoza, osiguranje osobnog asistenta, nabava pomagala i sl.). Upravo su te potrebe ključne za uspješno studiranje uz odgovarajući smještaj te pružanje zdravstvenih usluga i usluga njege studentima kojima su one svakodnevno potrebne. Međutim, Ured nikada nije kapacitiran u tom smjeru. U vrijeme kad je Pravilnik izrađen (2007. godine) predstavljao je, pa i danas predstavlja, sliku potrebne podrške i usluga. Međutim, nakon 5 godina provedbe potrebno ga je revidirati  jer je praksa pokazala da uredi za studente s invaliditetom ne mogu provoditi sve pravilnikom predviđene aktivnosti nego je nužna izrada smjernica i plana nakon analize postojećeg stanja o tome koje bi institucije pružale te usluge te kako bi se financirale te jasno definirati uloge svih aktera (ureda za studente s invaliditetom i sveučilišta, udruga studenata, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i jedinica lokalne i regionalne samouprave).

Važno je naglasiti da prilagodba studentima s invaliditetom ne znači snižavanje akademskih standarda već iznalaženje drugačijih načina na koje će studenti usprkos svom oštećenju izvršiti predviđene obveze.
Sveučilište u Zagrebu u suradnji s drugim hrvatskim sveučilištima i nekoliko inozemnih provelo je Tempus projekta pod nazivom Obrazovanje za jednake mogućnosti na hrvatskim sveučilištima-EduQuality. U 2011. godini pokrenut je sveučilišni kolegij Vršnjačka potpora unutar kojeg bi studenti svojim kolegama s invaliditetom pružali podršku pri obavljanju studentskih obveza s kojima imaju teškoća. Unutar projekta objavljeno je 7 edukativnih priručnika o prilagodbi akademskih aktivnosti potrebama studenata s invaliditetom. Organizirane su radionice za nastavno osoblje, ali i osoblje u stručnim službama pri čemu su educirani edukatori na svim sveučilištima kako bi edukacija o radu sa studentima s invaliditetom postala praksa. U završnoj fazi projekta izradit će se prijedlog jedinstvenih nacionalnih standarda i smjernica za razvoj pristupačnosti visokog obrazovanja studentima s invaliditetom RH.

UVJETI STUDIRANJA NA OSTALIM SVEUČILIŠTIMA
Vezano uz uvjete studiranja na drugim sveučilištima student iz Udruge za mlade i studente s invaliditetom Primorsko-goranske županije ZNAM opisao nam je studiranje studenata s invaliditetom na Sveučilištu u Rijeci. Trenutno je na riječkom Sveučilištu registrirano 18 studenata s invaliditetom koji su se obratili za podršku u studiranju dok je stvarni broj znatno veći no ti studenti se sami snalaze.  Udruga studenata s invaliditetom ZNAM u stalnom je kontakt sa studentima s invaliditetom i informira ih o mogućnostima podrške, pomaže im u svakodnevnom snalaženju na fakultetima i u rješavanju problema tokom studiranja, organizira prijevoz studenata s invaliditetom, osigurava pomoć asistenata na nastavi koje je angažirala preko javnih radova, a pruža i usluge instalacije programa i podrške slijepim studentima. Što se tiče arhitektonske prilagođenosti sastavnica Sveučilišta, samo neki fakulteti su prilagođeni dok su na Kampusu na koji se planira preseljenje svih fakulteta prostori prilagođeni, ali neki od njih neadekvatno. Vodila se briga o udovoljavanju zakonu da nešto mora biti prilagođeno no u nekim slučajevima prilagodbe su ispale neadekvatne jer nisu sudjelovale osobe s invaliditetom sa svojim praktičnim znanjem. u Rijeci općenito postoji problem studentskog smještaja. Donekle je prilagođen učenički dom Podmurvice, ali neadekvatno za osobe u invalidskim kolicima koje ovise o tuđoj pomoći jer nema nikakav oblik podrške stručnog osoblja.
Istaknuti su sljedeći problemi: nije sustavno riješeno financiranje prijevoza već ono svake godine ovisi o natječajima, nema jedinstvene baze podataka studenata s invaliditetom Sveučilišta u Rijeci, nema plana rada ureda za studente s invaliditetom niti izvještaja o njegovom radu nedostatna je suradnja ureda i Sveučilišta s udrugom studenata s invaliditetom koji im zamjeraju ne uključivanje u donošenje važnih odluka ili rješavanja problema studenata s invaliditetom.

CJELOŽIVOTNO UČENJE
Pravo na obrazovanje kao temeljno ljudsko pravo treba biti jednako za sve i kao pravo i kao obveza. Osim formalnog obrazovanja u obrazovnim institucijama poput škola, veleučilišta i fakulteta, koje je još u prošlom stoljeću jamčilo zapošljavanje, danas ono ne jamči sigurno radno mjesto, a sve se veća pozornost pridaje neformalnom obrazovanju putem dodatne edukacije na tečajevima, seminarima i informalnom obrazovanju koje pojedinac stječe vlastitim radom, komunikacijom, čitanjem, razvijanjem vještina, iskustava i znanja. Svi navedeni načini obrazovanja mogu se obuhvatiti pojmom cjeloživotno učenje (eng. lifelong learning). U svijetlu suvremenih tehnologija, a posebice u svijetlu naše životne realnosti i potrebe brzog oporavka gospodarstva, prilagodba obrazovanja mora biti u službi gospodarskih i strateških planova, ali i planiranih promjena mirovinskog sustava. Stoga i produžavanje radno aktivne dobi nameće dodatno potrebu cjeloživotnog obrazovanja.
Osobama s invaliditetom, potreba cjeloživotnog učenja postaje značajnom utoliko što razvoj novih tehnologija i pomagala podupire njihovu prirodnu potrebu za samoaktivacijom i samorealizacijom na tržištu rada. Prema tome, kada govorimo o obrazovanju, ono pripada jednako osobama s invaliditetom kao i drugima i njihovo obrazovanje posebice treba biti oslonjeno na njihove najbolje strane, a upravo to jamči Hrvatski nacionalni kurikulum kao okvir izrade pojedinačnih kurikuluma. Da bi obrazovanje bilo uspješno i kontinuirano, ono mora biti oslonjeno na pomno ispitivanje sposobnosti i planiranje prenošenja znanja na način koji je najprihvatljiviji za određene kategorije osoba s invaliditetom. Stoga nedostaci koji po svojoj prirodi nosi određena vrsta invaliditeta, moraju biti samo polazištem za prilagodbe sustava cjeloživotnog obrazovanja.

U RH postoji niz institucija koje u zajedničkoj suradnji sa savezima i udrugama osoba s invaliditetom provode razne programe cjeloživotnog učenja. Kao jedan od primjera navodimo Centar za tehničku kulturu Rijeka koji u sklopu svog rada provodi niz različitih oblika cjeloživotnog obrazovanja za sve građane pa tako i za osobe s invaliditetom.

Primjer:
Centar tehničke kulture Rijeka provodio je u 2010. projekt pod nazivom "Znanje bez granica" čiji cilj je bio kroz informatički tečaj potaknuti socijalizaciju mlađih osoba različitog socijalnog i zdravstvenog statusa.
Projekt je bio namijenjen socijalno ugroženim osobama, osobama s invaliditetom, nezaposlenim osobama te osobama izvan tih kategorija, i to mladima od 13 do 27 godina, odnosno do 35 godina kad se radi o osobama s invaliditetom. Tijekom tečaja 75 polaznika je steklo informatička znanja i vještine te im je pružena mogućnost polaganja ispita i stjecanja start ili osnovne europske računalne diplome (ECDL).
Cjeloživotno obrazovanje koje pretpostavlja kontinuirano stjecanje i produbljivanje znanja i vještina ili stjecanje novih sve više postaje imperativ za sve građane, a njegova važnost za osobe s invaliditetom jednako je izražena. U tom segmentu kao i u drugim segmentima obrazovanja, nužno je osigurati razumnu prilagodbu osobama s invaliditetom o čemu govori i članak 24 Konvencije.

I na ovom području prednjače udruge osoba s invaliditetom koje kroz svoje aktivnosti za svoje članove organiziraju radionice iz komunikacijskih vještina, vještina aktivnog traženja poslova, informatičkog opismenjavanja, stranih jezika ili auto-škole.
Članica Hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara ovako opisuje svoje iskustvo učenja u koje se uključila zahvaljujući aktivnosti Udruge:

Primjer:
U rujnu 2011. uključila sam se u projekt koji je udruga provodila za svoje članove. Projektom su se nudili mnogi tečajevi, a mene je od svih najviše obradovao tečaj engleskog jezika. Oduvijek sam željela naučiti engleski jezik - zbog općeg znanja, želje za putovanjima i slobodnijom komunikacijom jer engleski je svuda oko nas. No, nama osobama s invaliditetom je nakon završenog obveznog školovanja daljnje učenje često onemogućeno i otežano. Najčešće zbog građevinskih barijera, novaca, komplikacija s prijevozom (nemam auto,a javni prijevoz je samo djelomično prilagođen za ljude u kolicima).
Zahvaljujući ovom projektu, odslušala sam 60 sati predavanja na Pučkom otvorenom učilištu Zagreb, što mi je pružilo osnovno znanje engleskog jezika. To mi je dalo poticaj za daljnje usavršavanje, tako da sam u veljači 2012. upisala nastavak tečaja, također na Pučkom, i namjeravam ga nastaviti sve dok engleski ne budem govorila tečno. Smatram da su ovakvi projekti izuzetno vrijedni i da bi ih se trebalo provoditi što više jer ljudima daju poticaj da ostvare svoje želje i potencijale koje na drugi način (bez podrške) ne bi mogli realizirati.

Zasad se cjeloživotno obrazovanje uglavnom provodi u neformalnim oblicima radionica i tečaja i za očekivati je da će se takav način obrazovanja sve više formalizirati i vrednovati. Pri tome je važno da se osobe s invaliditetom motiviraju na uključivanje i da se uklanjaju prepreke njihovom većem sudjelovanju posebice u smislu stjecanja novih vještina i kvalifikacija primjerenih potrebama tržišta rada i uz upotrebu potpornih tehnologija čiji razvoj omogućuje osobama s invaliditetom da obavljaju više poslova koje prije nisu mogli.

Primjer:
Obratila nam se udruga iz Šibenika u ime osobe s cerebralnom paralizom, sljedećim upitom:
„Radi se o 22-godišnjoj nezaposlenoj djevojci koja ima cerebralnu paralizu. Njezina je želja da živi što samostalnijim životom (zasad je uključena u organizirano stanovanje uz asistenciju) i da se zaposli. Budući da ima završeno samo osnovnoškolsko obrazovanje, voljela bi upisati i završiti neku srednju školu ili tečaj koji ima veze s informatikom i kojim bi podigla stupanj svoje stručne spreme na SSS i olakšala si kasnije traženje posla. Do sada nije uspjela pronaći ništa što bi mogla pohađati jer programi u pučkom učilištu traju dugo, financijski su preteški za njena primanja (invalidnina) i fizički su naporni. Zato me, kao njenu koordinatoricu, zanima znate li za neke opcije (ili me možete uputiti na nekoga tko o tome zna vise) za stjecanje srednje stručne spreme tipa dopisne škole koje ne trebaju fizičko pohađanje nastave i koje ne bi bile financijski prezahtjevne“.
Stranku smo uputili područnoj službi HZZ-a u kojoj osim savjetnika za zapošljavanje rade i predstavnici Odsjeka za profesionalno usmjeravanje i obrazovanje, koji bi nakon procjene interesa i mogućnosti osobe s invaliditetom, psihofizičkog statusa, potreba tržišta rada, mogućnosti obrazovnog sustava i drugih okolnosti trebali donijeti rješenje o provođenju profesionalne rehabilitacije. Nakon toga će se zajedno sa savjetodavcem za zapošljavanje utvrditi na koji način se prijedlog daljnjeg školovanja može realizirati. Ovisno o tome da li je prihvatljivije srednjoškolsko obrazovanje ili samo neki kraći program osposobljavanja, dogovorit će se  i daljnje aktivnosti.
Osobe s invaliditetom  koje se obrate HZZ-u s pravom očekuju cjelovit pristup koji podrazumijeva provođenje ponovne procjene radnih sposobnosti, informiranje o zanimanjima za koja su radno sposobne, potrebi eventualne prekvalifikacije, dokvalifikacije, mogućnostima prilagodbe nekih radnih mjesta i tehnologijama, te da se to rješenjem i definira jednako kao i načini, ciljevi, mjesto i vrijeme izvedbe.