Promijeni pozadinu
Povećaj tekst
Odaberi kontrast
Pretraži stranicu
  Sadržaj po poglavljima     Testovi za korisnike Kontakt informacije

Članak 28 - primjereni životni standard i socijalna zaštita  

Članak 28.

PRIMJERENI ŽIVOTNI STANDARD I SOCIJALNA ZAŠTITA

1. Države stranke priznaju pravo osobama s invaliditetom na odgovarajući životni standard za njih i njihove obitelji, uključujući odgovarajuću prehranu, odijevanje, stanovanje, kao i na stalno unaprjeđenje životnih uvjeta te će poduzeti odgovarajuće korake kako bi zaštitile i promicale ostvarenje ovog prava bez diskriminacije na osnovi invaliditeta.
2. Države stranke priznaju pravo osoba s invaliditetom na socijalnu zaštitu i na uživanje tog prava bez diskriminacije na osnovi invaliditeta, te će poduzeti odgovarajuće korake kako bi zaštitile i promicale ostvarenje ovog prava, uključujući i mjere u svrhu:
(a) osiguranja jednakog pristupa osoba s invaliditetom čistoj vodi i osiguranja dostupnosti odgovarajućih i financijski pristupačnih usluga, uređaja i drugih vrsta pomoći vezanih uz potrebe koje proizlaze iz invaliditeta,
(b) osiguranja pristupa osoba s invaliditetom, posebice žena, djevojaka i osoba starije životne dobi s invaliditetom, programima socijalne zaštite i programima smanjenja siromaštva,
(c) osiguranja pristupa državnoj pomoći osobama s invaliditetom i njihovih obitelji koje žive u uvjetima siromaštva kako bi podmirili izdatke vezane uz invaliditet, uključujući odgovarajuću obuku, savjetovanje, financijsku pomoć i povremenu pomoć u kući oko skrbi za osobu s invaliditetom,
(d) osiguranja pristupa osoba s invaliditetom javnim programima stambenoga zbrinjavanja,
(e) osiguranja ravnopravnoga pristupa osobama s invaliditetom programima i beneficijama vezanim uz mirovine. 

Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom kaoi niz nacionalnih dokumenata koje je donijela Republika Hrvatska obvezuje državu poduzeti mjere za sprječavanje siromaštva osoba s invaliditetom, treba osigurati dostupnost programima za smanjenje siromaštva i socijalne zaštite osobama s invaliditetom, posebice žena i osoba s invaliditetom starije životne dobi. Unatoč novim pravima u sustavu socijalne skrbi koja podržavaju kvalitetu života osoba s invaliditetom u obitelji, jasno je da ona ne zadovoljavaju stvarne potrebe na terenu. Treba intenzivirati širenje i decentralizaciju usluga za osobe s invaliditetom, osigurati dostupnost usluga i u slabije razvijenim i slabije dostupnim područjima, osigurati usluge prema stvarnim potrebama pojedinog područja i strukturi potencijalnih korisnika, te izbjeći različiti „standard“ i razinu usluge po pojedinim županijama. Ministarstva su odgovorna za razvoj i donošenje zakonskih normi, a lokalne uprave  za osnivanje i djelovanje uslužnih djelatnosti  u području svojih ovlasti, a posebice u osiguranju jednake dostupnosti socijalno-zdravstvenim uslugama.

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom nalaže da se osobama s invaliditetom osigura primjereni životni standard i socijalna zaštita. Kada se osoba zbog svojeg invaliditeta ne može zaposliti, te tako stjecati sredstva potrebna za život, dužnost je države da tim osobama i njihovim obiteljimaosigura odgovarajući životni standard, te stalno unaprjeđenje životnih uvjeta. Dužnost je države osigurati da osobe ostvare pomoć kako ne bi živjele u uvjetima siromaštva dok podmiruju izdatke vezane uz invaliditet. Preambula Konvencije konstatira da „većina osoba s invaliditetom živi u uvjetima siromaštva“, te je nužno donositi mjere za ublažavanje negativnog učinka siromaštva na osobe s invaliditetom. Na sustav socijalne skrbi upućene su sve osobe s invaliditetom koje svoju materijalnu sigurnost ne mogu ostvariti vlastitim radom, stoga je i zadaća ovog sustava osigurati primjerena prava ovim osobama i članovima obitelji na koje su upućene, uvažavajući njihove sposobnosti i potrebe i težinu invaliditeta.

Iz učestalih obraćanja Uredu vidljivo je da postoji potreba građana za ostvarivanjem prava na pomoć i njegu u kući. Međutim, ostvarivanje ovih prava temeljem odredbi Zakona o socijalnoj skrbi nije u dovoljnoj mjeri dostupno iz dva razloga: nizak materijalni cenzus i uvjet da je na području prebivališta, pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom, moguće osigurati takvu pomoć. Usluge pomoć i njege u kući obuhvaćaju organiziranje prehrane, nabavu i dostavu gotovih obroka u kuću, nabava živežnih namirnica, pripremanje obroka, obavljanje kućanskih poslova, održavanje osobne higijene, zadovoljavanje drugih svakodnevnih potreba.

Prema iskustvu Ureda u području dostupnosti i širine socijalnih usluga, najteža je situacija u područjima manje razvijenih jedinica regionalne/područne samouprave, u ruralnim područjima i na otocima.

Primjer:
Uredu se obratila stranka koja u svojem podnesku navodi da je osoba s invaliditetom (multipla skleroza, suprug boluje od diabetesa), ostvaruje mirovinu u iznosu od oko 1200,00 kn., a živi u području slabo razvijene komunalne i društvene infrastrukture, te joj je otežano korištenje prava iz zdravstvene i socijalne skrbi, navodi da je nedovoljno  upoznata o svojim pravima, mogućnostima lokalne zajednice, bez dovoljno mogućnosti za sudjelovanje u aktivnostima udruge i dr.
Ured je zatražio izvješća nadležnih institucija- nadležnog Centra za socijalnu skrb i Odsjeka za javne djelatnosti Općine iz kojih je vidljivo da im se pružaju materijalni oblici pomoći – jednokratna novčana pomoć, doplatak za pomoć i njegu, pomoć u ogrjevu. Međutim zbog teškog invaliditeta, prometne nepovezanosti, nerazvijene društvene infrastrukture, kvaliteta života ove obitelji je na niskoj razini. Unatoč iskazanoj volji svih nadležnih institucija da i u buduće pomažu ovoj obitelji i osiguravaju ostvarivanje najosnovnijih životnih potreba, iskazanoj namjeri Općine da u kreiranju budućih socijalnih programa poštuju „preporuke iz Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom“, u naknadnom obraćanju stranka ponovno opisuje svoju situaciju riječima „…udruga invalida za moju bolest je daleko….od mirovine ne mogu živit …. od programa Županije dobijem pomoć jedan put godišnje… ne mogu čistiti…ne mogu kuhati…“ U kasnijim kontaktima Ureda sa strankom razvidno je da ona ostvaruje pravo na novčane naknade i od nadležnog centra za socijalnu skrb i od Općine, ali sama novčana potpora očito nije dovoljna potpora njezinom funkcioniranju.
Veliki broj osoba iz domaćinstva u kojima žive osobe starije životne dobi i samci u kojima invaliditet multiplicira probleme obraćao se Uredu telefonskim putem, zbog nedostupnih zdravstvenih i socijalnih usluga.

Što su rekle osobe oboljele od multiple skleroze

 Vrlo niska primanja za pomoć i njegu druge osobe pri centru za socijalnu skrb.

Predlažemo povećanje financijskog cenzusa.


Vrlo visok stupanj birokracije i papirologije za ostvarivanje bilo kojeg prava.

Prijedlog: pojednostaviti proceduru

 NEKA OD PRAVA PREMA NOVOM ZAKONU O SOCIJALNOJ SKRBI

INKLUZIVNI DODATAK

Inkluzivni dodatak za čije uvođenje kao novog prava se zalagao i Ured pravobraniteljice za osobe  s invaliditetom nije zaživio.
U Zakon o socijalnoj skrbi uveden je kao pravo kojega je primjena zapravo odgođena do daljnjega. Prijelaznim i završnim odredbama Zakona o socijalnoj skrbi (NN 33/12) obvezana je Vlada RH da najkasnije do 31. prosinca 2013. Hrvatskome saboru podnese prijedlog zakona kojim će se urediti pitanja inkluzivnog dodatka.
Tek uvođenjem ovog prava može se očekivati istinsko izjednačavanje mogućnosti osoba  s invaliditetom, odnosno postizanje svrhe novčanih naknada koje bi trebale poslužiti upravo ovom izjednačavanju mogućnosti i omogućavanju samostalnog življenja i uključivanja u život zajednice osoba s invaliditetom na ravnopravnoj osnovi s drugima. Određivanjem visine inkluzivnog dodatka čiji iznos bi ovisio o stvarnim potrebama osobe  s invaliditetom, a ne isključivo o stupnju njezinog oštećenja napravit će se stvarni zaokret prema socijalnom modelu invaliditeta, a naknada će se pretvoriti iz socijalne naknade u novčani iznos koji služi izjednačavanju mogućnosti. Naravno, da bi postigao svoju svrhu, inkluzivni dodatak neće smjeti biti vezan uz prihod ili imovinu osobe s invaliditetom.

Novi Zakon o socijalnoj skrbi donio je neke promjene, no ne značajne. Oblici novčanih potpora ostali su isti, dodjeljuju se u približno istim iznosima, pod uvjetima vrlo sličnima kao što je to bilo uređeno ranijim zakonima.

OSOBNA INVALIDNINA

Najznačajnije novčano pravo koje ostvaruju osobe  s invaliditetom je i dalje osobna invalidnina. Obzirom na stanje gospodarstva i slabe mogućnosti zapošljavanja ovih osoba, osobe s invaliditetom stjecanje prava na osobnu invalidninu smatraju prihvatljivim rješenjem svoje buduće životne i materijalne situacije.
Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom obratilo se više osoba upitima vezanim uz odnos prava na osobnu invalidninu, radne sposobnosti i prihoda. Saznanje je pravobraniteljice da prvostupanjska tijela vještačenja u postupcima ostvarivanja prava iz socijalne skrbi često donose odluku o ne/postojanju težeg oštećenja zdravlja ovisno o tome da li je osoba osposobljena ili ne za samostalan rad. Posljedica toga je praksa nedovršavanja školovanja i osposobljavanja učenika srednjih škola, jer očekuju gubitak prava na osobnu invalidninu ukoliko budu osposobljene. Pravo na osobnu invalidninu, prema zakonskim odredbama, nema veze sa dobi nastanka teškog invaliditeta, niti ima veze sa radnom osposobljenošću osobe.

Donošenjem ustavne odluke, U-I-4170/2004 od 29. rujna 2010. g. koja je objavljena u Narodnim novinama, broj  123/10 i prije stupanja na snagu Zakona o socijalnoj skrbi iz 2011. godine omogućilo se ostvarivanje prava na osobnu invalidninu i osobama s invaliditetom kod kojih je trajno i teško oštećenje zdravlja nastalo i prije 18. godine života. Novi Zakon regulirao je ovo pravo u skladu s odlukom  Ustavnog suda, no promijenio je i uvjete za ostvarivanje prava.
Osobna invalidnina sukladno novom Zakonu o socijalnoj skrbi ostaje vezana uz prihodovni i imovinski cenzus. U Zakonu o socijalnoj skrbi navodi se svrha osobe invalidnine, a to je „zadovoljavanje životnih potreba za uključivanje u svakodnevni život zajednice“. Smatramo da se ova svrha ne može postići dok god je primanje koje treba zadovoljiti ovu namjenu vezano uz dohodovni, odnosno imovinski cenzus.
Tako se u članku 66. Zakona navodi kako „osobna invalidnina iznosi mjesečno 250 % osnovice iz članka 32. stavka 1. ovoga Zakona za osobu koja nema vlastiti prihod ni imovinu iz članka 37. podstavka 6. ovoga Zakona“.
Zakonom o socijalnoj skrbi (NN 57/11) određeno je kako se u prihod ne uračunava pomoć za uzdržavanje i pomoć za troškove stanovanja koje su ostvarene na temelju ovog Zakona, mirovina do iznosa najniže mirovine ostvarene za 40 godina mirovinskog staža, ortopedski dodatak, sredstva koje dijete ostvaruje na temelju propisa o obiteljskim odnosima i doplatak za djecu. Istu odredbu sadrži i novi Zakon o socijalnoj skrbi.
Najniža mirovina za jednu godinu mirovinskog staža od 1. siječnja 2012. iznosi 57,07 kn, prema Odluci o najnižoj mirovini za jednu godinu mirovinskog staža od 1. siječnja 2012. („Narodne novine,“ broj 36/12. ). Prema tome, za 40 godina mirovinskog staža najniža mirovina od 1. siječnja 2012. iznosi 2.282,80 kn mjesečno. Ova odredba njima ne osigurava ostvarivanje osobne invalidnine ako ostvaruju plaću u tom iznosu, nego se cenzus odnosi na mirovine. Smatramo da je odredba diskriminatorna prema osobama koje su zaposlene.
Na osobnu invalidninu utječe dohodak od rada. Važan dio politike prema osobama s invaliditetom u našoj zemlji je usmjeren i na njihovo uključivanje na otvoreno tržište rada. Zakonsko definiranje uvjeta za ostvarivanje prava na osobnu invalidninu definitivno ne ide ka tom cilju, jer ukoliko se osoba zaposli,  a ostvaruje prihod veći od onoga koliko iznosi osobna invalidnina, ne može ostvariti pravo na osobnu invalidninu. Ukoliko je prihod manji, osobna invalidnina se umanjuje za prihod koji je osoba stekla radom. Smatramo da bi, jednako kao i za mirovinu, iz prihoda trebao biti izuzet i dio plaće u jednakoj visini.

DOPLATAK ZA POMOĆ I NJEGU

Doplatak za pomoć i njegu je novčana potpora za one koji ne mogu sami zadovoljavati osnovnim životnim potrebama. Primjedbe vezane uz ovo pravo najčešće se odnose na strogi materijalni cenzus koji je uvjet za ostvarivanje ovog prava. Ukoliko osoba zbog zdravstvenih poteškoća treba pomoć i njegu druge osobe utvrđenu nalazom i mišljenjem prvostupanjskog tijela vještačenja, ona će to pravo ostvariti samo ukoliko joj prihod ne prelazi iznos od 200% odnosno 250%  osnovice na temelju koje se utvrđuje iznos pomoći za uzdržavanje (oko 1.000,00 za člana obitelji  odnosno oko 1.250,00 kn za samca). Na ovaj način čak i osobe s vrlo niskim primanjima, ukoliko ta primanja prelaze navedene iznose, ne mogu ostvariti pravo na doplatak za pomoć i njegu. Podmirivanje povećanih potreba zbog zdravstvenog statusa ugrožava na taj način njihovo osnovno funkcioniranje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba.  Budući da ovo pravo osobe s  invaliditetom doživljavaju kao naknadu  za  pokriće  specifičnih  troškova koje proizlaze iz invaliditeta, to je za desetke osoba koje su se prituživale Uredu neshvatljivo da ovo pravo nisu mogle ostvariti unatoč utvrđenoj potrebi za pomoći i njegom. Zapreka je upravo spomenuti izrazito nepovoljan materijalni cenzus.

STATUS RODITELJA NJEGOVATELJA

Status roditelja njegovatelja pravo je uvedeno izmjenama i dopunama Zakonom o socijalnoj skrbi iz 2007. godine. Namjena ovog vrlo značajnog prava bila je spriječiti institucionalizaciju djece/osoba s najtežim stupnjem invaliditeta te omogućiti roditeljima te djece da se u potpunosti posvete njihovoj njezi, jer niti jedno drugo pravo (pravo na dopust, pravo na rad u skraćenom radnom vremenu) nije moglo zadovoljiti potrebe ove naročito teške kategorije djece s teškoćama u razvoju, jer nisu radi težine oštećenja mogla niti dnevno boraviti u ustanovi.

Prateći kroz nekoliko godina primjenu zakona, primjedbe korisnika, stručnjaka, javnosti, udruga, pa i pravobraniteljice, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi uvidjelo je potrebu reforme rečenog prava, što je i napravljeno Zakonom o socijalnoj skrbi (NN, br. 57/11). Osim roditelja djeteta, „obiteljski“ njegovatelj sada može postati pod određenim uvjetima i jedan od članova obitelji, i bračni ili izvanbračni drug roditelja djeteta s teškoćama u razvoju, odnosno osobe  s invaliditetom koji živi u obiteljskoj zajednici s djetetom.
Uvjeti težine oštećenja zdravlja nisu se mijenjali, iako je bilo mnogo pritužbi na neravnopravan položaj osoba s teškim ne-tjelesnim oštećenjem koje se smatraju diskriminiranima. Naime, odredba Zakona utvrđuje mogućnost ostvarivanja statusa zbog njege djeteta koje je potpuno nepokretno i uz pomoć ortopedskih pomagala, te osobe s više vrsta teških oštećenja. Tako ovo pravo ne mogu ostvariti roditelji djeteta koje ima neko drugo teško oštećenje osim nepokretnosti. Nadalje, ostvarivanje prava ranije je bilo vezano uz nemogućnost uključivanja u programe boravka ili trajanje tog boravka. Dijete je moglo u programima boravka provoditi manje od 4 sata dnevno, pa su roditelji morali birati između prava na status roditelja njegovatelja i rehabilitacije djeteta. Najnovijom odredbom omogućeno je ostvarivanje prava roditeljima svakodnevno manje od 4 sata, ali i više od 4 sata ukoliko mu sam roditelj za vrijeme boravka pruža potrebnu njegu (npr. u redovnoj školi). Time je osigurana skrb djeteta u vlastitoj obitelji, a da se istovremeno podržava njihova potreba za obrazovnim programima. Međutim, i dalje roditelji ne mogu ostvarivati ovo pravo kada je dijete svakodnevno uključeno više od 4 sata u rehabilitacijske programe.

Pozitivna novina u Zakonu iz 2011. godine, a koja je zadržana i u novom Zakonu je i pravo roditelja njegovatelja na „privremenu nesposobnost za pružanje njege zbog bolesti „ i „tijekom odmora, kada ne obavlja poslove njegovatelja, a djetetu je osiguran vikend smještaj ili privremeni smještaj tijekom godišnjeg odmora roditelja njegovatelja“
Nadalje je propisano kako „roditelj njegovatelj  i njegovatelj može koristiti odmor u trajanju do 4 tjedna tijekom godine“.
Značajnom smatramo ovdje spomenuti i odredbu kojom pravo na status roditelja njegovatelja mogu ostvariti oba roditelja u slučaju da je u obitelji dvoje ili više djece s teškoćama u razvoju. U slučaju jednoroditeljskih obitelji s dvoje ili više djece s teškoćama u razvoju, status roditelja njegovatelja može steći osim roditelja i jedan od članova obitelji.
Ovako proširena odredba pridonosi životu djeteta u obitelji i sprečavanju institucionalizacije.

SOCIJALNE USLUGE PREDVIĐENE NOVIM ZAKONOM O SOCIJALNOJ SKRBI

Socijalne usluge obuhvaćaju programe, mjere i aktivnosti kroz koje je moguće riješiti problem pojedinca ili obitelji, te osigurati poboljšanje kvalitete života. Usluge su namijenjene prepoznavanju i rješavanju problema i poteškoća pojedinaca i obitelji, a mogu se pružati privremeno, povremeno, u skladu s potrebama i najboljim interesima korisnika. Socijalne usluge uključuju i socijalnu akciju, kao aktivnost usmjerenu  na povezivanje svih resursa u lokalnoj zajednici.

 Vrste socijalnih usluga su:
1. prva socijalna usluga (informiranje, prepoznavanje i početna procjena potreba),
2. usluga savjetovanja i pomaganja,
3. usluga obiteljske medijacije,
4. usluga pomoći i njege u kući,
5. usluga stručne pomoći u obitelji,
6. usluga rane intervencije,
7. usluga pomoći pri uključivanju u programe odgoja i obrazovanja (integracija), 
8. usluga boravka,
9. usluga smještaja,
10. usluga stručne potpore u obavljanju poslova i zapošljavanju.

Za osobe s invaliditetom usluge su značajne utoliko što pridonose osiguravanju prava na neovisno življenje i život u zajednici (čl.19. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom). Usluge se prioritetno osiguravaju korisniku kako bi se zadržao u svojoj obitelji i lokalnoj zajednici. Samo iznimno, ukoliko na području na kojem živi nema razvijene mreže usluga ili ukoliko se uslugama ne mogu podmiriti sve njegove potrebe – tek na kraju je moguće priznati uslugu smještaja. 

Usluge se odnose na savjetovanje i pomaganje osobi u rješavanju problema vezano uz invaliditet, bolest, siromaštvo.

Usluga pomoći u kući podrazumijeva praktičnu pomoć u domaćinstvu (nabava namirnica, pomoć u pripremi obroka, obavljanje poslova čišćenja i pospremanja stana, nabava i dostava gotovih obroka, održavanje osobne higijene i druga pomoć).

Stručna pomoć u obitelji (patronaža) je usluga kroz koju osoba s invaliditetom može do 5 sati tjedno u obitelji dobiti stručnu psihosocijalnu rehabilitaciju u kući, ovisno o vrsti i težini invaliditeta i potrebama korisnika. Ovo može obuhvaćati stručne postupke za poticanje razvoja kognitivnih i funkcionalnih vještina, socijalnih vještina korisnika, a može uključivati vježbe orijentacije i kretanja u prostoru, vježbe svakodnevnih vještina, vježbe vida, tiflotehničku obuku, obuku za brajicu, audiorehabilitaciju, usvajanje znakovnog jezika, logopedsku podršku, senzornu integraciju, kineziterapiju i sportsko-rekreacijske aktivnosti, glazboterapiju i glazbene aktivnosti, likovnu terapiju i likovne aktivnosti, psihološku ili sociopedagošku podršku, odgoj i edukacijsku rehabilitaciju i socijalnu rehabilitaciju. To znači da osoba u vlastitom domu i vlastitoj obitelji može dobiti stručnu podršku koja mu je potrebna, a to je naročito značajno za osobe koje zbog svojeg invaliditeta i drugih okolnosti nisu u mogućnosti samostalno dolaziti u ustanove radi provođenja tih postupaka.

Nadalje, što se tiče djece s invaliditetom, uvedeno je novo pravo – rana intervencija, kroz koju se uslugu djeci od najranije dobi, i prije nego razviju teže smetnje, osigurava stručna pomoć i rehabilitacija, ako je potrebno i do 7.godine života. Ova se usluga pruža i kod pružatelja usluge i u domu djeteta.

Za školsku djecu i dalje je značajna usluga pravo na pomoć pri uključivanju u programe odgoja i obrazovanja – integracija. Ova usluga olakšava boravak djece s teškoćama u razvoju u okviru redovite predškolske ili školske  ustanove, a stručnu pomoć ostvaruju obrazovne ustanove – odgajatelji, nastavnici, profesori. Ovo pravo se ostvaruje putem doma socijalne skrbi, udruge ili druge pravne osobe koje pružaju usluge djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom. To je pravo značajan doprinos ostvarivanju edukacijske inkluzije djece s teškoćama u razvoju.

Usluge boravka obuhvaćaju cjelodnevni, poludnevni i povremeni boravak,  a smještaj može biti privremeni, tjedni i stalni smještaj.

Novina u Zakonu je privremeni smještaj koji se ostvaruje u kriznim situacijama, ili radi provođenja kraćih rehabilitacijskih programa, kao i vikend smještaj i povremeni smještaj npr. tijekom školske godine. Za osobe s invaliditetom ovakav oblik smještaja posebno je značajan iz više razloga: sada su jasno regulirani oblici psihosocijalne rehabilitacije u kraćim programima (npr. trening mobilnosti, rehabilitacija kasnije oslijepljelih osoba i sl.), također i vikend smještaj radi prilagodbe na smještaj duljeg trajanja ili npr. pripreme na povratak iz ustanove u obitelj i sl, te u slučaju zadovoljavanja važnih potreba roditelja /njegovatelja.

Još jedna značajna usluga je usluge stručne potpore u zapošljavanju i obavljanju poslova. Ova se usluge pruža odrasloj osobi s invaliditetom radi njihovog aktivnog uključivanja na tržište rada, a pružaju je stručni radnici domova socijalne skrbi, vjerske zajednice, udruge ili druga pravna osoba, što obuhvaća plan, izbor i pripremu pravne ili fizičke osobe radi osiguravanja primjerenih uvjete za rad korisnika, procjenu uvjeta, vrste i opsega poslova te pripremu i stručno vođenje korisnika. Uključivanje u radnu sredinu kao obavljanje poslova  može se provoditi kod poslodavaca s kojim je dom socijalne skrbi, vjerska zajednica, udruga ili druga pravna osoba koja obavlja djelatnost socijalne skrbi, sklopila sporazum o obavljanju poslova pod posebnim uvjetima. Opseg usluge i plaća korisnika za obavljeni posao utvrđuju sporazumno korisnik, odnosno njegov skrbnik ili zakonski zastupnik, centar za socijalnu skrb, dom socijalne skrbi ili drugi pružatelj usluga i poslodavac.
Zapošljavanje pod posebnim uvjetima i obavljanje poslova po ovom Zakonu obuhvaća one vrste rada koji omogućavaju očuvanje već stečenih znanja i razvoj novih sposobnosti.

Pravo na socijalne usluge ostvaruje se na temelju rješenja centra za socijalnu skrb. Prije donošenja rješenja potrebno je utvrditi individualni plan za korisnika usluge. U izradi individualnog plana  sudjeluje obavezno i korisnik usluge. Centar prioritetno priznaje pravo na usluge skrbi u obitelji i lokalnoj zajednici, a samo iznimno, ako  i kada je to u najboljem interesu korisnika, priznaje pravo na skrb izvan vlastite obitelji korisnika kao smještaj. Pravo na usluge skrbi izvan vlastite obitelji mogu se priznati samo na zahtjev ili uz suglasnost osobe koja ispunjava propisane uvjete, odnosno uz suglasnost zakonskog zastupnika ili skrbnika te osobe.

Kao novina u Zakonu o socijalnoj skrbi moramo navesti i načelo individualnog pristupa, što znači da se prava iz sustava socijalne skrbi osiguravaju u skladu s individualnim potrebama i okolnostima korisnika, uz njegovo aktivno sudjelovanje, pravodobno, a jedno od najznačajnijih načela je i načelo uključenosti korisnika u zajednicu – sva pružena prava i usluge trebaju biti usmjereni na njegovo aktivno uključivanje u zajednicu, bez izdvajanja iz obitelji, kad god je to moguće.

Zakonom je definirano da korisnik socijalne skrbi ima pravo sudjelovati u procjeni svog stanja i potreba te odlučivanju o primanju potrebnih usluga te pravodobno dobiti sve informacije i potporu koja mu je  potrebna za donošenje odluke, uključujući i rizik od povrede ili štete, opis, cilj i korist od predložene usluge, kao i informacije o drugim raspoloživim uslugama i druge informacije od značenja za pružanje usluge.
Bez pristanka korisnika, odnosno njegovog skrbnika ili zakonskog zastupnika ne smije se pružiti bilo kakva usluga (osim u slučajevima propisanim zakonom).
Također i dijete, sukladno svojoj dobi i zrelosti, i odrasla osoba lišena poslovne sposobnosti, sukladno svojim mogućnostima, imaju pravo sudjelovati i dati mišljenje u svim postupcima u kojima se odlučuje o njihovim pravima. Navedene postupke provode službene osobe osposobljene za rad s ovom grupom korisnika, u prisustvu roditelja, skrbnika ili zakonskog zastupnika korisnika.

Zaključno:
Iz navedenoga je vidljivo da se novosti koje u sustav socijalne skrbi uvodi Zakona o socijalnoj skrbi u najvećoj mjeri odnose na preustroj sustava socijalne skrbi, položaj korisnika prava i usluga u njihovom ostvarivanju, te naglasak na usluge koje osiguravaju neovisno življenje, odnosno život u zajednici. Usluge se mogu kombinirati sa određenim novčanim i drugim potporama, te je na taj način u većoj mjeri podržano aktivno uključivanje osobe s invaliditetom u život zajednice.

Zakon definira socijalno planiranje na razini lokalne samouprave. To znači da se na razini države donosi strategija razvoja sustava socijalne skrbi, kojom se određuju ciljevi socijalne skrbi i mjere za njihovo ostvarivanje, a socijalni plan u djelatnosti socijalne skrbi za područje jedinice područne (regionalne) i jedinica lokalne samouprave donosi predstavničko tijelo područne (regionalne) samouprave.

Socijalni plan obuhvaća konkretne mjere i aktivnosti za poticaj i razvoj sustava socijalne skrbi te novih oblika pomoći i usluga za socijalnu uključenost na području jedinica područne (regionalne) i lokalne samouprave. U tu svrhu osniva se savjet za socijalnu skrb u županiji kojeg čine predstavnici područne (regionalne) i lokalne samouprave, centara za socijalnu skrb, domova socijalne skrbi, centara za pomoć i njegu, korisnika,  vjerskih zajednica te drugih pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi, ustanova iz područja obrazovanja, zapošljavanja, zdravstva i drugih djelatnosti, a sve u cilju zajedničkog planiranja i razvoja mreže socijalnih usluga i ostvarivanja prava i mjera socijalne skrbi.

Kvalitetno socijalno planiranje  na lokalnoj razini trebalo bi osigurati razvoj mreže ustanova socijalne skrbi i kvalitetnih ciljanih usluga, kroz koje će se osigurati  aktivno i što neovisnije življenje osobama s invaliditetom i kvalitetu života njihovim obiteljima.