Promijeni pozadinu
Povećaj tekst
Odaberi kontrast
Pretraži stranicu
  Sadržaj po poglavljima     Testovi za korisnike Kontakt informacije

Članak 3 - opća načela  

Članak 3.

OPĆA NAČELA

Načela ove Konvencije su:
(a) poštivanje urođenog dostojanstva, osobne autonomije uključujući slobodu osobnog izbora i neovisnost osoba,
(b) nediskriminacija,
(c) puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u društvo,
(d) poštivanje razlika i prihvaćanje osoba s invaliditetom kao dijela ljudske raznolikosti i čovječnosti,
(e) jednakost mogućnosti,
(f) pristupačnost,
(g) jednakost između muškaraca i žena,
(h) poštivanje razvojnih sposobnosti djece s teškoćama u razvoju i poštivanje prava djece s teškoćama u razvoju na očuvanje vlastitog identiteta.

Članak 3. Konvencije navodi niz najvažnijih i temeljnih načela. Na njima se temelji tumačenje i provođenje čitave Konvencije, prožimajući sva pitanja. Ona su polazište za razumijevanje i tumačenje prava osoba s invaliditetom, dajući referentne vrijednosti na temelju kojih se tumači svako pravo.

Opća načela (čl. 3)

Poštivanje urođenog dostojanstva, osobne autonomije uključujući slobodu osobnog izbora i neovisnost osoba
Nediskriminacija

Puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u društvo
Poštivanje razlika i prihvaćanje invaliditeta kao dijela ljudske raznolikosti i čovječnosti

Jednakost mogućnosti
Pristupačnost
Jednakost između muškaraca i žena
Poštivanje sposobnosti razvoja djece s teškoćama u razvoju i poštivanje prava djece s teškoćama u razvoju na očuvanje vlastitog identiteta

Koje je značenje tih načela?

Urođeno dostojanstvo odnosi se na vrijednost svake osobe. Kada se poštuje dostojanstvo osoba s invaliditetom, njihova iskustva i mišljenja se cijene i ona se iznose bez straha od nanošenja tjelesne ozljede, psihološke ili emocionalne traume. Poštivanje dostojanstva je ugroženo kada su, primjerice, radnici koji su slijepi prisiljeni od strane poslodavca nositi  majicu na kojoj je sa stražnje strane tiskana riječ „slijep“.1

Primjer: 

Žena s invaliditetom u Indiji izvijestila je o sljedećoj povredi njenog prava na dostojanstvo:

„Pored svega navedenog, tu je i ponašanje ljudi, osobito muškaraca, kada trebam sama izaći iz kuće i prijeći cestu. Ljudi koji mi prilaze kako bi mi pomogli ne smatraju to dobrim djelom, koristeći to uvijek kao priliku kako bi me drugačije dodirivali i nedolično se ponašali na svaki mogući način. Za mene je to neizbježno jer mi je potrebna nečija pomoć kako bih prešla cestu, a za njih je to prilika za krajnje nedolično ponašanje, dok ja tu ne mogu ništa učiniti budući da mi je potrebna nečija pomoć ili potpora kad sam sama na cesti. Takvo iskustvo je nešto s čime sam se morala susresti u nekoliko navrata u mome životu, a ne jednom ili dva puta.
Izvor:„Praćenje ljudskih prava osoba s invaliditetom – državno izvješće: Andhra Pradesh, Indija“ (Disability Rights Promotion International, 2009.), dostupno na: www.yorku.ca/drpi

Osobna autonomija znači upravljanje svojim vlastitim životom i posjedovanje slobode osobnog izbora. Poštivanje osobne autonomije osoba s invaliditetom znači da osobe s invaliditetom imaju pravo, na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima, na izbor načina života u zajednici, da su izloženi minimalnom uplitanju u njihov privatni život i da mogu donositi vlastite odluke, uz odgovarajuću potporu ondje gdje je potrebno. Ovo načelo prožima Konvenciju i temelj je mnogih sloboda izričito prihvaćenih Konvencijom, poput slobode nepristajanja na liječničku intervenciju i zahtjeva za osiguranjem liječničke skrbi na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Iz ove perspektive, na primjer, osobi s duševnim smetnjama treba ponuditi niz mogućnosti kada je riječ o zdravstvenoj skrbi za osobe oboljele od duševnih smetnji poput psihoterapije, savjetovanja, vršnjačke pomoći i psihijatrijskog liječenja te bi trebala imati slobodu smislenog odabira koji se temelji na osobnim sklonostima. Također, osobi s tjelesnim oštećenjem koja je preživjela nesreću uzrokovanu minom treba osigurati naprave koje joj olakšavaju osobnu pokretljivost kako bi bila što neovisnija.

Načelo nediskriminacije znači da su svima zajamčena sva prava bez razlikovanja, isključivanja ili ograničavanja na osnovi invaliditeta ili rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovinskog statusa, rođenja, dobi ili nekog drugog statusa. Diskriminacija na osnovi invaliditeta znači svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje čija je svrha ili učinak umanjiti ili poništiti priznavanje, uživanje ili ostvarivanje, od strane osoba s invaliditetom, i na izjednačenoj osnovi s drugima, svih ljudskih prava i temeljnih sloboda te uključuje uskraćivanje razumne prilagodbe.

Primjeri:
Do diskriminacije dolazi, primjerice, kada ženi nije dozvoljeno otvoriti bankovni račun s obrazloženjem da joj njen invaliditet čini nesposobnom upravljati novčanim sredstvima.2
Do diskriminacije također dolazi kada se muškarcu kojemu je nakon razgovora ponuđen posao kasnije priopćuje da ide kući i čeka pismenu potvrdu od državne uprave nakon što je poslodavac uvidio da muškarac ima oštećenje vida i mora držati knjigu u blizini očiju. Pismo nikada ne stigne i muškarac nikada ne dobije posao.3

Osobe s invaliditetom također mogu doživjeti višestruke oblike diskriminacije; na primjer, žena s invaliditetom može doživjeti diskriminaciju na osnovi spola kao i invaliditeta. Prihvaćanje načela nediskriminacije u članku 13. naglašava važnost razmatranja diskriminacije u svim svojim oblicima.
Jednakost znači stvaranje društvenih uvjeta koji poštuju različitost, nastoje otkloniti nedostatke i osiguravaju da sve žene, muškarci, djevojčice i dječaci sudjeluju u potpunosti pod jednakim uvjetima.

Primjer:

Načelo jednakosti je povrijeđeno kada djevojčicu s invaliditetom roditelji ispišu iz škole. Unatoč njenim dobrim ocjenama, njezini roditelji smatraju da je trošenje novca na njeno obrazovanje besmisleno obzirom na njen invaliditet.4

Postizanje jednakosti ponekad zahtijeva dodatne mjere kao što je pružanje pomoći osobama sa psihosocijalnim ili intelektualnim poteškoćama kako bi im se pružila potpora pri odlučivanju i ostvarivanju poslovne sposobnosti na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima.
Pojmovi puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje i pristupačnostznače da je društvo, i u javnoj i privatnoj sferi, organizirano na način kako bi se svim ljudima omogućilo puno sudjelovanje. Puno uključenje u društvo znači da se osobe s invaliditetom prihvaća i poštuje kao ravnopravne sudionike. Na njihove potrebe se gleda kao na sastavni dio društvenog i ekonomskog poretka, a ne kao na „specijalne“ potrebe. Da bi se postiglo puno uključenje, nužno je pristupačno fizičko i društveno okruženje bez prepreka.
Na primjer, puno i učinkovito sudjelovanje i uključenje znači da se tijekom stranačkih izbora ne isključuje osobe s invaliditetom te su im osigurane, primjerice, pristupačnost biračkog mjesta i dostupnost materijala o izbornom postupku u različitim formatima, jednostavnih za razumijevanje i uporabu. Vezan uz pojam sudjelovanja i uključenja je pojam univerzalnog dizajna, definiranog Konvencijom kao „oblikovanje proizvoda, okruženja, programa i usluga na način da ih mogu koristiti svi ljudi u najvećoj mogućoj mjeri, bez potrebe prilagođavanja ili posebnog oblikovanja“ (čl. 2). Drugim riječima, u fazi oblikovanja treba uzeti u obzir potrebe svih članova društva kako bi se kasnije izbjegle posebne prilagodbe.
Poštivanje razlika podrazumijeva prihvaćanje drugih u kontekstu međusobnog razumijevanja. Ono uključuje prihvaćanje invaliditeta kao dijela ljudske raznolikosti i čovječnosti. Unatoč nekim vidljivim ili očitim razlikama, svi ljudi imaju jednaka prava i dostojanstvo.

Primjer:
Prije no što krene s autobusnog stajališta, vozač autobusa će osobi s tjelesnim invaliditetom koja se otežano kreće, dati dovoljno vremena da ustane s klupe na autobusnoj stanici, uđe u autobus i dođe do svog sjedala. Vozač autobusa neće se samo pobrinuti da kvalitetan i siguran prijevoz bude osiguran svim korisnicima, već i vozni red također uzima u obzir različite čimbenike, uključujući potrebe osoba s invaliditetom i drugih korisnika javnog prijevoza.

Važno je napomenuti da Konvencija ne nastoji spriječiti invaliditet – što je cilj medicinskog pristupa – već nastoji spriječiti diskriminaciju na temelju invaliditeta. Kampanje za sprečavanje nesreća i promicanje sigurnog poroda i majčinstva važne su za javnu sigurnost i zdravlje. Međutim, kada se radi o promicanju takvih kampanja u kontekstu osoba s invaliditetom, invaliditet se doživljava na negativan način, odvraćanjem pažnje od poštivanja razlika i raznolikosti kao i od borbe protiv diskriminacije – primarnog cilja modela ljudskih prava.

Socijalni model invaliditeta predviđa da se razumnom prilagodbom okoline i pružanjem podrške neovisnom življenju kao i kompenzacijskim naknadama koje bi pokrivale troškove oštećenja, invaliditet svede na najmanju mjeru. Time bi osoba koja je rođena s određenim oštećenjem ili je ono nastalo u bilo kojoj životnoj dobi zadržala svoje ljudsko dostojanstvo, mogućnost neovisnog života i uključenosti usprkos svom oštećenju, a troškovi invaliditeta za samo društvo bi bili smanjeni. 
Socijalni model očituje se putem integracije osobe u zajednicu. On ističe da problemi osoba s invaliditetom ne proizlaze iz njihove različitosti, već ograničenja koja im nameće društvo. Novi pristup usmjeren je prema osposobljavanju, normalizaciji, integraciji i participaciji, stjecanju samopouzdanja i samopoštovanja, te samoodređenju i samozastupanju. Navedeno naglašava sudjelovanje u izboru, donošenju odluka i preuzimanju odgovornosti svih članova društva, pa tako i osoba s invaliditetom.

Medicinski model invaliditeta osobu s određenim oštećenjem gleda kao pacijenta kojeg je potrebno medicinski zbrinuti, a kad se medicinskom rehabilitacijom postigne određeni stupanj rehabilitiranosti, osobu se dalje zbrinjava pasiviziranjem kroz naknade.

Cilj medicinske rehabilitacije je zapravo prilagođavanje osobe okolini i usredotočenost na njezine nedostatke i ograničenja zbog kojih više ne može obavljati određene aktivnosti na način koji je to obavljaju osobe bez oštećenja. Takav medicinski model zanemaruje činjenicu da je osobi unatoč oštećenju ostao i dalje određeni postotak sposobnosti i mogućnosti da izvršava aktivnosti na drugačiji način nego do sada.
Medicinski model odnosi se prema invaliditetu kao prema osobnom problemu izazvanom bolešću, ozljedom ili zdravstvenim stanjem koje zahtijeva medicinsku njegu pruženu u obliku individualnog tretmana. Pritom se nastoji potaknuti društveno prilagođavanje pojedinca i postići pozitivne promjene u njegovu ponašanju.


1 Ovaj je primjer preuzet iz razgovora obavljenih u Filipinima kao dio projekta od strane Disability Rights Promotion International (DRPI) i Katipunan ng Maykapansanan sa Pilipinas, Inc. (KAMPI) kako bi se pratila prava osoba s invaliditetom u toj zemlji. Razgovori su pridonijeli „Praćenju ljudskih prava osoba s invaliditetom: prethodni izvještaj s Filipina“, dostupnim na: www.yorku.ca/drpi/resources.html.

2 Ovaj je primjer preuzet iz razgovora obavljenih u Keniji kao dio projekta DRPI-ja, Afričke udruge slijepih, Kenijske udruge slijepih i Centra za prava osoba s invaliditetom, obrazovanje i zastupanje kako bi se pratila prava osoba s invaliditetom u toj zemlji. Razgovori su doprinijeli „Stanju prava osoba s invaliditetom u Keniji“(2007.): Izvješće“, dostupnog na: www.yorku.ca/drpi/Kenya.html.

3 Od isključivanja prema jednakosti – Ostvarivanje prava osoba s invaliditetom, Priručnik za parlamentarce str. 15

4 Od isključivanja prema jednakosti – Ostvarivanje prava osoba s invaliditetom, Priručnik za parlamentarce str. 16