Promijeni pozadinu
Povećaj tekst
Odaberi kontrast
Pretraži stranicu
  Sadržaj po poglavljima     Testovi za korisnike Kontakt informacije

Članak 5 - jednakost i nediskriminacija  

Članak 5.

JEDNAKOST I NEDISKRIMINACIJA

1. Države stranke prihvaćaju da su sve osobe jednake pred zakonom te imaju jednako pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu i jednaku korist na temelju zakona.
2. Države stranke će zabraniti bilo kakvu diskriminaciju na osnovi invaliditeta i jamčit će osobama s invaliditetom jednaku i djelotvornu zaštitu od diskriminacije po svim osnovama.
3. Da bi promicale jednakost i ukinule diskriminaciju, države stranke će poduzeti sve primjerene korake radi osiguranja provedbe razumne prilagodbe.
4. Posebne mjere potrebne za ubrzavanje ili ostvarivanje de facto jednakosti osoba s invaliditetom neće se smatrati diskriminacijom prema odredbama ove Konvencije.

Osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju su već samom činjenicom postojanja invaliditeta stavljene u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe bez invaliditeta. U usporedivim situacijama primjerice uključivanja u sustav odgoja i obrazovanja, rada i stanovanja zbog svog invaliditeta obrazuju se, rade i stanuju u segregiranim uvjetima odnosno u specijaliziranim ustanovama odvojeni od osoba bez invaliditeta. Iako Zakon o suzbijanju diskriminacije širinom svojih odredbi zabranjuje segregaciju i navodi je kao oblik diskriminacije, veliki je jaz između situacije koje Zakon zabranjuje i realnosti s kojom su suočene osobe s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju i njihove obitelji. Veliko je pitanje kako bi se u takvim situacijama mogla iskoristiti zaštita koju pruža zakon kad je diskriminatorno ponašanje uvjetovane višestrukim strukturalnim razlozima koji se u prvom redu očituju u nedostatku alternativnih oblika sustava podrške, ali i u stavu cjelokupnog društva koje nije spremno na prihvaćanje osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u svojim radnim i životnim sredinama. Sve su učestalije pritužbe Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom da i u situacijama kad se djeca s teškoćama u razvoju uključe u redovno obrazovanje, nailaze na netrpeljivost i nerazumijevanje ostale djece i njihovih roditelja. Jednako tako osobe s intelektualnim teškoćama uključene u program stanovanja u zajednici često su izložene ruganju i drugim oblicima uznemiravanja od strane okoline.

Primjer:
Kod osoba s tjelesnim invaliditetom, primjerice s multiplom sklerozom, koje imaju kao posljedicu otežano kretanje i gubitak ravnoteže, često su izložene uznemiravanju jer ih drugi građani „vide“ kao da su u alkoholiziranom stanju.
U ovakvim i sličnim slučajevima uznemiravanja u kojima su osobe s invaliditetom izložene primjerice na javnim mjestima od slučajnih prolaznika s kojima uđu u kontakt teško je utvrditi protiv koga bi se mogle poduzeti mjere kojima bi se takvo ponašanje suzbilo osim općenitog nastojanja za senzibilizacijom građana na prihvaćanje različitosti.

Članak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije
(1) Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.
(2) Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra se stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.
(3) Diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. ovoga članka.
„Izravna diskriminacija“ je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona (NN 85/08) kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.
„Neizravna diskriminacija“ postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona (NN 85/08), u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

(2) Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatrat će se i propust da se osobama s invaliditetom, sukladno njihovim specifičnim potrebama, omogući:
– korištenje javno dostupnih resursa,
– sudjelovanje u javnom i društvenom životu,
– pristup radnom mjestu i odgovarajući uvjeti rada,
prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onoga tko je to dužan omogućiti.

Primjer:
Sumnja na diskriminaciju osobe s multiplom sklerozom
Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom se obratila stranka pritužbom u kojoj navodi da su ona i njen suprug dobili negativno mišljenje o podobnosti za posvojenje od centra za socijalnu skrb. Prema navodima pritužiteljice razlog za negativno mišljenje je u tome što stranka boluje od multiple skleroze. Pritužiteljica se zbog toga smatra diskriminiranom osnovom invaliditeta odnosno zdravstvenog stanja.

Ured je izvršio provjeru navoda i zatražio izvješće nadležnog centra za socijalnu skrb. Iz dostavljenog izvješća nesporno proizlazi da je razlog davanja negativnog mišljenja o podobnosti za posvojenje bračnom paru zdravstveno stanje (dijagnoza multipla skleroza) stranke.

Način na koji je postupio centar za socijalnu skrb kada je očito samo na osnovi dijagnoze pritužiteljice supružnicima izdao negativno mišljenje o podobnosti za posvojenje otvara sumnju na diskriminaciju pritužiteljice temeljem njenog zdravstvenog stanja. Zakon o suzbijanju diskriminacije naime, uređuje zaštitu od diskriminacije (čl. 1. st. 1. Zakona), između ostalih osnova, i na osnovi zdravstvenog stanja. Navedeni Zakon, diskriminaciju definira kao stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po nekoj od Zakonom pobrojanih osnova među kojima je i zdravstveno stanje (čl. 1. st. 2. Zakona). Čl. 2. st. 1. Zakona određuje izravnu diskriminaciju kao postupanje koje je uvjetovano nekim od Zakonom pobrojanih osnova među kojima je i zdravstveno stanje, a kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. U konkretnom slučaju pritužiteljičino zdravstveno stanje odnosno zabranjena osnova diskriminacije bila je izravan kriterij za nejednako postupanje Centra odnosno za izdavanje negativnog mišljenja o podobnosti za posvojenje supružnicima. Ovakvo postupanje ne bi se moglo opravdati ni Zakonom o suzbijanju diskriminacije propisanom iznimkom od zabrane diskriminacije iz čl. 9. st. 2. toč. 10. Naime, točno je da se, sukladno čl. 125. st. 1. i 2. Obiteljskog zakona, posvojenje može zasnovati ako je u interesu djeteta te da se u postupku posvojenja procjenjuju osobine posvojitelja u odnosu na dobrobit djeteta, no predmetna zaštita djeteta nesporno mora do određene mjere biti usklađena sa zaštitom temeljnih prava koja svim osobama, neovisno o njihovim osobinama, jamči Ustav RH u čl. 14. U slučaju supružnika takvog primjerenog usklađivanja prava između podnositelja zahtjeva za izdavanje mišljenja o podobnosti za posvojenje i djeteta bilo bi da je Centar utvrdio da će se bolest pritužiteljice pogoršavati te da se zbog toga supružnicima ne izdaje pozitivno nego negativno mišljenje o podobnosti za posvojenje. Takvo bi postupanje, i ne samo u ovom već i u drugim sličnim slučajevima, po našem mišljenju bilo ispravno i nediskriminirajuće. Centar to nije učinio, već naprotiv, rukovodio se isključivo pritužiteljičinom dijagnozom i to do te mjere da više nije smatrao potrebnim obaviti ni daljnju psihodijagnostičku obradu supružnika propisanu čl. 5. Pravilnika o metodama utvrđivanja podobnosti za posvojenje, načinu izrade mišljenja o podobnosti za posvojenje i vođenju središnjeg očevidnika o potencijalnim posvojiteljima i posvojenjima. Postupanje po ovom slučaju još uvijek nije završeno.

Koji su oblici zaštite mogući sukladno Zakonu o suzbijanju diskriminacije?
Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom po zaprimanju pritužbe na diskriminaciju ispituje navode iz pritužbe primjenom odgovarajućih zakonskih propisa koji reguliraju područje prava na koji se diskriminatorno postupanje odnosi. Nakon toga traže se  očitovanja, izvješća, podaci i dokumenti od suprotne strane/prituženika koji postupanjem, radnjom odnosno propustom moguće čini diskriminaciju. Ukoliko Ured nakon ovog postupka i dalje sumnja da je razlog povrede određenog prava diskriminacija, pokuša se, tamo gdje je to moguće s obzirom na okolnosti slučaja i pristanak stranaka, provesti neformalni postupak mirenja. Tamo gdje to nije bilo moguće, Ured bi reagirao upozorenjima, prijedlozima i preporukama prema onima koji čine diskriminaciju s ciljem sprječavanja odnosno otklanjanja diskriminacije.
Ni same osobe s invaliditetom nisu u dovoljnoj mjeri upoznate s pojmom razumne prilagodbe i činjenicom da je njezin izostanak oblik diskriminacije. To nije samo hrvatska specifičnost nego se na svjetskoj razini od sudske prakse očekuje da utvrdi koji to modeli prilagodbe osobama s invaliditetom ne bi predstavljali nerazmjeran teret pružateljima usluga. Takav način promišljanja stran je i hrvatskom pravnom sustavu pa se o njemu dodatno trebaju educirati i suci i odvjetnici. Usprkos tome što su diskriminatorna postupanja vrlo često izravna, konkretnih pritužbi osoba s invaliditetom na diskriminaciju je vrlo malo, a gotovo da se nitko ne odlučuje na traženje sudske zaštite. Razlozi za takvu situaciju zajednički su općenito niskoj razini prijavljivanja diskriminacije i po svim ostalim osnovama u hrvatskom društvu: neinformiranost o mogućnostima zaštite, nepovjerenje u institucije, osjećaj da se ništa neće promijeniti i da se prituživanjem ne bi ništa dobilo nego bi si osoba još više otežala situaciju i izložila se i materijalnim troškovima koje ne može snositi. Za osobe s invaliditetom specifična je još opća iscrpljenost stalnim zdravstvenim izazovima i borbom za osiguravanje osnovnih preduvjeta za osiguranje minimalne egzistencije koja ni njima ni njihovim obiteljima ne ostavlja prostora za veći angažman u ostvarivanju svojih prava.

Primjer:
Jedan od primjera šireg diskriminatornog postupanja temeljem invaliditeta i zdravstvenog stanja je propust da se djeci s teškoćama u razvoju sukladno njihovim specifičnim potrebama omogući korištenje javno dostupnih resursa, kao što su to vrtići i škole, prilagodbama koje nisu nerazmjeran teret za te ustanove nego štoviše predstavljaju njihovu obavezu. U slučajevima kad se radi o potrebi ugradnje dizala i drugim financijski zahtjevnim prilagodbama, moglo bi se raspravljati o nerazmjernom teretu. Međutim, vrlo često se prilagodbe mogu napraviti na načine koje ne iziskuju znatna financijska sredstva pa tako svjedočimo primjerima škola koje su se prilagodile organiziranjem nastave na katu koji je dostupan i učenicima koji koriste invalidska kolica.

Uvjeti koji će zadovoljiti individualne potrebe djece s teškoćama u razvoju stvaraju se razumnim prilagodbama prostora, opreme, infrastrukture, organizacijom rada te na druge načine koji nisu nerazmjeran teret za određenu ustanovu predškolskog odgoja i obrazovanja dječje vrtiće i škole, primjerice. Ovi „drugi načini“ na koje se također može činiti razumna prilagodba jesu odnosno trebali bi biti npr. kreativnost pristupa, senzibilitet, promjena osobnih stavova, timski rad između stručnih djelatnika vrtića, djeteta i roditelja itd. Upravo ti i takvi „drugi načini“ prilagodbi, često puta nevidljivi načini, jednako su važni kao i oni vidljivi (u smislu prilagodbi prostora, opreme itd.) s tom razlikom što ovi prvi ne koštaju ništa, pa time niti mogu biti nerazmjeran teret za onoga tko je i na taj „drugi način“ dužan omogućiti korištenje javno dostupnog resursa, dječjeg vrtića.
Naime, prema točki 21. uvodnih odredbi Direktive Vijeća Europske unije 2000/78/EZ kriteriji za procjenu je li tražena prilagodba, ovdje mislimo na prilagodbe prostora, infrastrukture i ostalog, u granicama pravnog standarda „razumne prilagodbe“ su: financijski i ostali troškovi koji nastaju prilagodbom; veličina i raspoloživa sredstva organizacije ili ustanove; te mogućnost pokrivanja troškova prilagodbe iz javnih fondova ili raspoloživost nekih drugih sredstava pomoći. Konkretno, mogu li se troškovi prilagodbe prostora, opreme, infrastrukture ili drugačija organizacija rada namiriti iz npr. sredstava Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom ili neke druga ustanove odnosno postoji li i do koje mjere raspoloživost nekih drugih sredstava.
Svjesni smo da ovakve prilagodbe koštaju te da ih u uvjetima izazovnih gospodarskih prilika ponekad nije lako premostiti, no kao što smo uostalom i naveli, jednako tako, nesporno postoje i oni „drugi načini“ razumnih prilagodbi koji ne iziskuju financijska sredstva.