Promijeni pozadinu
Povećaj tekst
Odaberi kontrast
Pretraži stranicu
  Sadržaj po poglavljima     Testovi za korisnike Kontakt informacije

Članak 9 - pristupačnost  

Članak 9.

PRISTUPAČNOST

1. Države stranke ove Konvencije poduzet će odgovarajuće mjere osiguravanja pristupačnosti osobama s invaliditetom, izgradnjom okruženja, prijevozom, informacijama i komunikacijama, uključujući informacijske i komunikacijske tehnologije i sustave, kao i drugim uslugama i prostorima otvorenim i namijenjenim javnosti, kako u urbanim, tako i u ruralnim područjima, na ravnopravnoj osnovi, kako bi osobama s invaliditetom osigurale život neovisan o tuđoj pomoći i potpuno sudjelovanje u svim područjima života. Ove će se mjere, koje će uključivati identifikaciju i uklanjanje prepreka i barijera pristupačnosti, primjenjivati, među ostalim, na:
(a) građevine, ceste, prijevoz i druge zatvorene i otvorene prostore, uključujući škole, stambene zgrade, zdravstvene ustanove i radna mjesta,
(b) informacije, komunikacije i druge usluge, uključujući elektroničke usluge i službe hitnih intervencija.
2. Države stranke će također poduzeti odgovarajuće mjere radi:
(a) razvijanja, poticanja i praćenja provedbe minimalnih standarda i smjernica za pristupačnost prostora i usluga otvorenih ili namijenjenih javnosti,
(b) osiguravanja da privatne pravne osobe koje nude prostore i usluge namijenjene javnosti vode računa o svim aspektima pristupačnosti za osobe s invaliditetom,
(c) pružanja obuke interesnim skupinama o pitanjima pristupačnosti s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom,
(d) osiguranja natpisa na Brailleovom pismu i u lako čitljivom i razumljivom obliku u zgradama i drugim prostorima otvorenim za javnost,
(e) osiguranja drugih oblika pomoći u vidu osobnih asistenata i posrednika, uključujući vodiče, čitače i stručne tumače za znakovni jezik, kako bi se olakšao pristup javnim objektima i prostorima otvorenim za javnost,
(f) promicanja drugih odgovarajućih oblika pomoći i potpore osobama s invaliditetom kako bi im se osigurao pristup informacijama,
(g) promicanja pristupačnosti novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija i sustava, uključujući internet,
(h) promicanja oblikovanja, razvoja, proizvodnje i distribucije dostupnih informacijskih i komunikacijskih tehnologija i sustava u ranoj fazi, tako da te tehnologije i sustavi postanu pristupačni uz minimalne troškove.

Pristupačnost, uz stanovanje i mobilnost, predstavlja jedan od osnovnih preduvjeta za provođenje svih aktivnosti svakodnevnog življenja osoba s invaliditetom i njihovog uključivanja u zajednicu.
Pristupačnost, kako je definira zakonodavac jest rezultat primjene tehničkih rješenja u projektiranju i građenju građevina, kojima se osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti osigurava nesmetan pristup, kretanje, boravak i rad u tim građevinama na ravnopravnoj osnovi sa ostalim građanima.
Obvezni elementi pristupačnosti koje poznaje Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti (NN, br. 151/05 i 61/07) i navodi u čl. 7.:
A. elementi pristupačnosti za svladavanje visinskih razlika,
B. elementi pristupačnosti neovisnog življenja i
C. elementi pristupačnosti javnog prometa.

Uredu pravobraniteljice se gotovo svakodnevno obraćaju Udruge osoba s invaliditetom i same osobe s invaliditetom s problemima u području pristupačnosti ukazujući na  arhitektonske prepreke, nemogućnosti pronalaženja parkirnog mjesta, nepristupačnost javnim institucijama, stambenim zgradama, odnosno nedovoljnu primjenu navedenog Pravilnika. 

Člancima 5., 16. (ulazni prostor), 17. (komunikacije), 18. (WC), 34. (oglasni pano), 35. (Orijentacijski plan za kretanje u građevini) i 44. Pravilnika o osiguravanju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti propisani su uvjeti pristupačnosti koje moraju ispuniti građevine javne i poslovne namjene te ostavljen rok od dvije godine od dana njegovog stupanja na snagu da se ispune uvjeti naznačeni Pravilnikom. Rok je istekao u prosincu 2007. (članak 59.).

Prekršajne sankcije za nepridržavanje odredbi Pravilnika propisane su Zakonom o prostornom uređenju i gradnji  (NN br. 76/07, 38/09, 55/11, 90/11 i 50/12).

Ured je uputio prijedlog izmjene i dopune Zakona o prostornom uređenju i gradnji, međutim predložene izmjene i dopune nisu prihvaćene od strane bivšeg Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja, i graditeljstva. Također upućeno je i očitovanje na prijedlog novog Pravilnika o osiguranju pristupačnosti sa kojim se zastalo s donošenjem zbog usklađivanja s europskim znakom pristupačnosti.

PREPORUKE UREDA PRAVOBRANITELJICE ZA OSOBE S INVALIDITETOM VEZANE UZ OMOGUĆAVANJE VEĆE PRISTUPAČNOSTI OBJEKATA ZA OSOBE OTEŽANE POKRETLJIVOSTI

Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom je međunarodni dokument koji je po svojoj snazi iznad zakona. Kako je Republika Hrvatska potpisnica Konvencije, svi nacionalni propisi moraju biti u skladu njome pa je tako priznata važnost mogućnosti pristupa fizičkom, socijalnom, ekonomskom i kulturnom okruženju te pristupa obrazovanju, informacijama i komunikaciji, u omogućavanju punog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda osobama s invaliditetom sukladno članku 9. Konvencije. Jedna od tih mjera izraženih i u „Nacionalnoj strategiji izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine“ odnosi se na osnivanje stručne radne skupine na razini jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (GRAD).
Osiguravanje prilagodbe postojećih građevina trebalo bi se provoditi u skladu s operativnim godišnjim planovima koje donosi gore navedena stručna radna skupina osnovana na razini jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (na koje je od 01.01.2008. godine prešla nadležnost izdavanja lokacijskih i građevinskih dozvola (do tada su to radili uredi državne uprave u županijama), odgovorna je za iniciranje potreba za provedbu nadzora nad osiguranjem elemenata pristupačnosti za neovisno življenje osoba s invaliditetom.

Razne udruge osoba s invaliditetom zajedno s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave: organizirati akcije pomoću kojih bi se podigla svijest i razumijevanje građana o pravima osoba s invaliditetom.

Sukladno tome ističemo potrebu poduzimanja svih mjera od strane jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave na području pojedine županije, uključujući dodatan nadzor kako bi se osiguralo dosljedno provođenje odredbi Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom smanjene pokretljivosti odnosno članka 38. i članka 50. koji se odnose na označavanje parkirališnog mjesta za osobe s invaliditetom i osiguranju minimalnog broja od 5% pristupačnih parkirališnih mjesta na javnom parkiralištu i u javnoj garaži u odnosu na ukupni broj parkirališnih mjesta (ali ne manje od jednoga), kao i uz građevine javne i poslovne namjene, te uz građevine stambene i stambeno-poslovne namjene.
Također ističemo potrebu postupanja po Pravilniku o znaku pristupačnosti (NN, br. 78/08), osvrćući se posebno na članke: 2, 4, 5,  i 10., te potrebu obveznog kažnjavanja svih osoba koje se protuzakonito koriste znakom pristupačnosti.
Nepostojanje financijskih sredstava je najčešće opravdanje za nepoduzimanje određenih mjera kojima bi se osobe s invaliditetom izjednačile u svojim pravima sa ostalim osobama.
Također, postoji netolerancija u društvu koja se ogleda u zauzimanju mjesta označenog žutom bojom i oznakom, koje je namijenjeno za parkiranje osoba s invaliditetom i najbliže zgradi, od strane ostalih sustanara, odnosno drugih građana.
Na ovom području potrebno je uložiti dodatne napore te putem medija dodatno poraditi na senzibilizaciji građana te ukazati na potrebe osoba s invaliditetom na način da to ne bude obveza već sasvim „normalna stvar“ da se takvim osobama mora omogućiti pristupačnost.

MOBILITET

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom često zaprima pritužbe osoba s invaliditetom u kojim se žale na slabu, odnosno nikakvu kontrolu djelatnika koncesionara za naplatu auto cestarine (u najvećem slučaju djelatnika HAC-a) na naplatnim postajama koji uopće ne kontroliraju dali se osoba s iskaznice („Smart kartice“) zaista i nalazi u vozilu.
Drugi problem je naplatna postaja „Demerje“ gdje uopće nema fizičke kontrole, već se prolazi samo provlačenjem kartice.
S obzirom da nema kontrole dolazi do zlouporabe „Smart kartica“ na način da zdrave osobe koriste auto na koji glasi „Smart kartica“ bez da se osoba s invaliditetom nalazi u automobilu, te se time krši članak 63.b. Zakona o javnim cestama (NN br. 180/04., 82/06., 138/06., 146/08., 152/08., 38/09., 124/09., 153/09. i 73/10.). Ovome doprinose i veoma male kazne zapriječene za zlouporabu „Smart kartica“.
Kako postoje osobe s invaliditetom koje zbog težine tjelesnog oštećenja (u invalidskim kolicima) ne mogu koristiti sredstva javnog prijevoza te su prisiljene koristiti osobni automobil, te kako one ne bi bile diskriminirane, odnosno onemogućene u svom kretanju zatražili smo od koncesionara da donesu interne akte, odnosno upute kojima bi propisali obvezu svim svojim djelatnicima na naplatnim kućicama (blagajnicima naplate cestarine) da osobno provjere dali se osoba s „Smart kartice“ i zaista nalazi u vozilu te predvidjeti sankcije za blagajnike koji propuštaju vozila autocestom bez da su osobno provjerili dali se osoba s invaliditetom zaista i nalazi u vozilu.

Primjer:
Nepristupačnost međugradskog prijevoza
Uredu se obratila stranka koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica pritužbom na prijevoz vlakom. Stranka navodi: “Obraćam Vam se u nadi da ćemo zajedno pronaći rješenje kojim će se osobama s invaliditetom omogućiti siguran i dostojanstven prijevoz vlakom. Inertnost Hrvatskih željeznica graniči s bezobrazlukom i zasigurno krši osnovno ljudsko pravo na slobodno kretanje. Takozvani vagoni za invalide ne prikapčaju se prema inozemstvu ni nakon upućenih službenih dopisa, a kada se na to i pristane nakon određenih pritisaka, uvjetuje se povratak u terminu koji pogoduje HŽ-u. Također, podizanje osoba s invaliditetom u vlak odvija se po principu "ubacit ćemo vas u Zagrebu, ali ne možete nigdje drugdje u Hrvatskoj sići jer drugi gradovi nemaju podiznu rampu" (...) “Nedopustivo je da veliki grad i poznato turističko odredište poput Splita nema apsolutno nikakvo rješenje za podizanje osoba u kolicima u vlak osim ručnog težačenja (koje naravno pada u vodu ako je riječ o elektromotornim kolicima). Osoblje Hrvatskih željeznica pristojno je, susretljivo i prepuno isprika, no rečenice tipa "Ja sam samo mali čovjek." i "Mi vam ovdje ništa nemamo." ne mogu ostaviti čovjeka ravnodušnim i zadovoljnim. (...)“
Nakon zaprimljene pritužbe zatražili smo očitovanje od HŽ Putničkog prijevoza d.o.o.  naglašavajući kako nam se uz ovaj navedeni primjer također obraćaju osobe koje navode da se mogu ukrcati u vlak jedino u Zagrebu, a zatim se javlja problem kada se želi iskrcati s vlaka u nekim drugim gradovima npr. Split ili Osijek gdje nema podizne rampe uz pomoć koje bi osoba s invaliditetom iskrcala se te da u tim slučajevima ručno pomažu zaposlenici HŽ-a. Slijedom navedenog zatražili smo da nas obavijeste što su poduzeli i što planiraju poduzeti.
U svom odgovoru HŽ Putnički prijevoz d.o.o. navodi kako imaju trenutno tri putnička vagona u kojima je omogućen prijevoz osoba u invalidskim kolicima. Rampu za podizanje imaju samo u Zagrebu GK. Isto tako navode da su pokrenuli postupak nabave još jedne mobilne rampe u putničke vagone te nakon što nabavljena rampa prođe probni period, plan je nabaviti još pet rampi koje bi bile raspoređene u regionalnim centrima i uz pravovremenu najavu putovanja bile dostupne na svim kolodvorima. Također su najavili da će u novim motornim garniturama koje će voziti u regionalnom i gradskom prigradskom prijevozu gdje je visina poda 550 mm od gornjeg ruba tračnice (niskopodni) i u njih će se moći ulaziti bez mehaničkih pomagala sa uređenih stajališta s tim da su pored toga ugrađena po dva poluautomatska lifta za ulaz i izlaz osoba u invalidskim kolicima sa svake strane vlaka. Prvi od novonabavljenih vlakova će početi prometovati početkom lipnja 2011. na relacijama za Vinkovce i Sisak. Do kraja 2011. navode da će u promet biti pušteni elektromotorni vlak za gradsko prigradski promet Grada Zagreba i dizel motorni vlak za regionalni promet koji će prometovati na neelektrificiranoj mreži pruga HŽ-a. Stranka je obaviještena o odgovoru HŽ-a, međutim kako bi provjerili navode o kojima nas je izvijestio HŽ u 2011. uputili smo zamolbu da nas obavijeste o poduzetim mjerama i aktivnostima. HŽ nam je početkom 2012. odgovorio kako su realizirali dio planova iz 2011. godine. Pristupačnost osoba s invaliditetom koje uključuje ulazak i izlazak u sredstva javnog prijevoza osigurano je na dva prototipa elektromotornih vlakova koji su nakon izrade uključeni u javni željeznički promet, na njima su ugrađena po dva poluautomatska lifta za ulaz i izlaz osoba s invaliditetom.
U srpnju 2011. uključen je za regionalni promet  elektromotorni vlak na relaciji Zg-Vk-Zg, Zg-Sunja-Zg i Zg-Si-Zg. U rujnu 2011. uključen je za gradsko prigradski promet elektromotorni vlak na relaciji Dugo Selo-Zg-Savski Marof. U završnoj fazi je izrada i ispitivanje prototipa diesel motornog vlaka koji će na sebi isto imati liftove a vozit će na dijelovima neelektrificirane pružne mreže. Plan za nabavu nove mobilne rampe za podizanje osoba s invaliditetom nije realiziran u 2011., sredstva su planirana za 2012.

Što su rekle osobe s multiplom sklerozom

U gradovima i manjim mjestima ne postoji organizirani prijevoz za osobe s invaliditetom.

Istraživanje o pristupačnosti zdravstvenih objekata
Zaključak Hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara prema istraživanju koje su proveli tijekom 2009. i 2010. godine, je da zdravstveni objekti obuhvaćeni istraživanjem u velikoj većini nisu ili su samo djelomično prilagođeni osobama s invaliditetom.
Najčešći problemi s kojima su se susretali ispitivači, osobe u invalidskim kolicima, ulaze u kategoriju „Kupaonice i zahodi“. Od ukupno dvjesto dvadeset šest (226) zdravstvenih ustanova koje su na području cijele Hrvatske bile uključene u istraživanje pristupačnosti osoba s invaliditetom, samo njih devetnaest (19) ima potpuno prilagođenu kupaonicu i zahod ili samo zahod. U većini slučajeva, ukoliko i postoji kupaonica i zahod prilagođen osobama s invaliditetom, on ne odgovara svim potrebnim standardima. U nekima (domovi zdravlja – grad Zagreb) toalet služi kao priručno skladište metla, kanti, krpa i sl.
U većini ustanova gdje postoji potreba za vertikalnom komunikacijom nisu svi javni prostori pristupačni za osobe koje se kreću u invalidskim kolicima, odnosno postoje slučajevi kada je dizalo onemogućeno za samostalno korištenje (korištenje je moguće uz poseban ključ koji netko mora dati, uz pratnju druge osobe, dizalo nije prilagođeno osobama koje se kreću u invalidskim kolicima ili se radi o teretnim dizalima).
Imamo informaciju da pojedini domovi zdravlja u Zagrebu imaju „neku“ rampu, međutim ako osoba u invalidskim kolicima dođe pred zgradu i nema jasno označeno da rampa postoji i kako do nje doći, to predstavlja barijeru osobama u invalidskim kolicima.
U pojedinim većim bolnicama, na njihovim brojnim odjelima, može se zateći cijeli spektar različitih elemenata pristupačnosti, a da nijedan ne udovoljava svim kriterijima za pristupačnošću. Nažalost, loše situacije prevladavaju pa je u gotovo svim ustanovama akutan problem preuskih prostora između kreveta, nepostojanje antidekubitalnih madraca, uglavnom potpuna nepristupačnost zahodskoj školjci i/ili prostoru za tuširanje. U nekim bolnicama dizala je nemoguće samostalno rabiti, a rampe su često prestrme i shodno tome, opasne za samostalno korištenje.
Općenito gledano, bolnice su djelomično prilagođene, a kod onih kojih je rečeno kako su potpuno prilagođene, problem ostaje kod odjelnih soba koje su u pravilu premale i nemaju prilagođeni sanitarni čvor prema Pravilniku o pristupačnosti. Također, problem je i oprema koja je neodgovarajuća i često nije na primjerenoj razini, a da bi bila dohvatljiva. Za osobe koje ne mogu koristiti ruke, problem je puno teži i mora se razmatrati na poseban način, koji podrazumijeva primjenu suvremene tehnologije, a da ne govorimo da samo iznimno pojedini odjeli u nekim bolnicama imaju jednu sobu prilagođenu potrebama osoba koje se kreću u invalidskim kolicima, npr. na Klinici za urologiju Opće bolnice Sestara milosrdnica u Zagrebu.
U Klinici za dječje bolesti u Zagrebu posebno bi istaknuli kako bi se uz minimalna ulaganja moglo doći do većeg stupnja pristupačnosti. U apartmanskom dijelu za majku i dijete u jednom apartmanu valja kupiti niži krevetić, viši ležaj i prilagoditi sanitarni prostor. Majke koje se kreću u invalidskim kolicima tako ne bi bile izravno diskriminirane.“

Uloga udruga osoba s invaliditetom na osiguranju pristupačnosti na lokalnoj razini
Pristupačnost je jedan od osnovnih preduvjeta uključivanja osoba s invaliditetom u zajednicu. Potrebno je kontinuirano podizanja razine svijesti o važnosti dostupnosti usluga neovisno o tome nude li se one u privatnom ili javnom sektoru.
Mnoge pritužbe osoba s invaliditetom Uredu odnose se na lokalne sredine koje ne poštujući propise i dalje grade nepristupačne građevine te površine javne i prometne namjene. Stoga Ured preporuča da se u suradnji s udrugama osoba s invaliditetom iznađu najbolja i najkvalitetnija rješenja u svrhu osiguravanja elemenata pristupačnosti po principu razumne prilagodbe i univerzalnog dizajna, a u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom i nacionalnim propisima.
Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave najvećim dijelom svoje aktivnosti usmjerene k poboljšanju kvalitete života osoba s invaliditetom provode u suradnji s udrugama osoba s invaliditetom u vidu pružanja financijske podrške njihovim programima i projektima. Na taj način jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave sudjeluju u određivanju prioriteta razvoja usluga usmjerenih osobama s invaliditetom u određenoj sredini, uzimajući pritom u obzir specifičnosti iste. Isto tako je razvidno kako je na državnoj razini planirano više financijskih sredstava za projekte pristupačnosti javnih ustanova kojih su osnivači ili vlasnici jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, od stvarno utrošenih. Naime, uzimajući u obzir saznanja o potrebama preveniranja i uklanjanja prepreka u javnim ustanovama diljem Hrvatske, a posebice u ruralnim sredinama postavlja se pitanje dali je uzrok za tako slabu iskorištenost financijskih sredstava činjenica da jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave nisu dovoljno informirane o mogućnostima  projekta, ili su nedovoljno senzibilizirane, a time i nezainteresirane za takav oblik rješavanja problema u svojim sredinama ili su udruge osoba s invaliditetom inertne čime njihove lokalne sredine zapravo ni ne znaju koje oblike potpore njihovi građani trebaju.

Na području pristupačnosti učinjeni su određeni koraci prema naprijed na kojima se ne treba zaustaviti već i dalje ustrajati dokle god se ne ostvare jednake mogućnosti uključivanja u zajednicu za sve osobe s invaliditetom.

 Pristupačnost turističkih objekata
Jedno od područja pristupačnosti iznimno važno za osobe s invaliditetom je pristupačnost turističkih objekata.  Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom više puta obraćale su se osobe s invaliditetom, kao i razne udruge iznoseći činjenicu kako veći broj hotelsko – ugostiteljskih objekata u RH nema osigurane elemente pristupačnosti za osobe s invaliditetom.

U posljednjih nekoliko godina ratificiranjem UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom koja je stupila na snagu 3. svibnja 2008. godine jača svijest o potrebi osiguravanja prilaza plažama i ulasku u more osobama smanjene pokretljivosti ili onima koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica. Mediji sve više izvještavaju o mnogim gradovima na Jadranu koji su svoje plaže učinili pristupačnim osobama s invaliditetom. Međutim, takvih prilagođenih plaža gdje i osobe s invaliditetom mogu koristiti sve rekreacijske sadržaje na jednakoj osnovi s drugim gostima bez invaliditeta je još uvijek premalo. Ipak mnoga hotelska naselja i hoteli već su prilagodili i prilagođavaju svoje ulaze, dio soba za osobe s invaliditetom, dizala, ulaze u restorane, javne sanitarne prostore na plaži kao i plažu s mogućnošću ulaska u more osobama koje se kreću u invalidskim kolicima ili otežano (rampe, dizalice i sl. za ulazak u more, organiziraju spasioce kao pomoć osobama koje za to imaju potrebu). Različite vrste takvih prilagodbi osigurala su neka od naših poznatih turističkih odredišta kao što su: Rijeka, Umag, Ičići kod Opatije, Crikvenica, Novi Vinodolski, Rovinj,  Baška, Zadar, Split, Makarska i dr. Poseban je problem što ni mnogi turistički djelatnici nisu upoznati s time što to znači pristupačnost njihovih hotelsko-turističkih sadržaja osobama s invaliditetom. Česti su primjeri u kojima djelatnici gostima kažu da je objekt prilagođen jer ima izgrađenu prilaznu rampu, ali osoba koja se kreće uz pomoć kolica ne može ući u lift jer su vrata preuska, ne može se kretati kolicima po sobi ili koristiti kupaonicu. Kad bi se prilikom gradnje ili obnove hotelsko-turističkih sadržaja poštovala načela univerzalnog dizanja, osobe s invaliditetom imale bi daleko veći izbor odredišta za ljetovanje. Univerzalni dizajn znači gradnju onakvih objekata i prostora koje mogu koristiti svi ljudi neovisno o ograničenjima koja proizlaze iz njihovog eventualnog oštećenja. To su na primjer kosine na ulazu uz ili umjesto stepenica ili dovoljno široka vrata. Naprosto prilikom gradnje ili dizajniranja treba voditi računa o tome da će taj sadržaj vjerojatno koristiti i osoba koja ima drugačije potrebe. Takvi principi univerzalnog dizajna ne zahtijevaju dodatne troškove već samo svijest o različitim potrebama.
Moramo napomenuti da nema svih 11,8% osoba s invaliditetom probleme s kretanjem zbog motoričkih oštećenja niti se svi oni kreću uz pomoć invalidskih kolica. U tom postotku obuhvaćene su i osobe oštećena vida i sluha kao i osobe s intelektualnim i psihičkim teškoćama. Potrebno je razmišljati da se hotelsko-turistički sadržaji trebaju prilagoditi i tim potencijalnim gostima kojima je potrebno osigurati odgovarajuće elemente pristupačnosti: informacije na Braillevom pismu ili uvećanom tisku, zvučne signale, video informacije na znakovnom jeziku i pojednostavljene tekstove. Ne smijemo zaboraviti da fizičke barijere nisu jedine koje otežavaju ili onemogućavaju osobama s invaliditetom korištenje hotelsko-turističkih sadržaja. Može se reći da su socijalne barijere kao što su predrasude i stereotipi o osobama s invaliditetom još veća prepreka osobama s invaliditetom od samih fizičkih barijera. Osobe s invaliditetom se Uredu anonimno pritužuju na neljubaznost hotelskog osoblja koje im, prema njihovim riječima, jasno daje do znanja da nisu poželjni kao njihovi gosti ili ih odvaja od ostalih gostiju. Za Hrvatsku kao turističku zemlju bilo bi jako važno privući i veći broj osoba koje se otežano kreću, kreću uz pomoć invalidskih kolica ili imaju neki drugi oblik invaliditeta. Koliko god se čini da uklanjanje fizičkih barijera iziskuje znatna novčana sredstva, praksa pokazuje da je veći problem u predrasudama prema takvim gostima koje proizlaze iz nepoznavanja i neprihvaćanja različitosti. Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom svojim preporukama potiče i ukazuje na pristupačnost kao jedan od osnovnih preduvjeta osiguranja dostupnosti usluga kako bi Hrvatska postala turistička destinacija za sve goste bez obzira na njihova oštećenja.

Primjer:
Nepristupačnost novoizgrađenog objekta
Uredu se obratila osoba u invalidskim kolicima, ujedno i član udruge pritužujući se na nepristupačnost prostorija policijske postaje.

Uputili smo upit Policijskoj postaji te zatražili očitovanje o njenoj pristupačnosti.
Kao odgovor na naš upit Policijska postaja nas izvješćuje: „da se novouređene prostorije Policijske postaje u kojima se obavljaju upravni poslovi, ne nalaze u novoizgrađenom objektu već u zgradi bivše Općine, gdje se do ulaznih vrata dolazi vanjskim stepeništem koje nije prilagođeno osobama s invaliditetom. Prostorije su uređene u okviru postojećih administrativnih i financijskih mogućnosti. U drugoj fazi uređenja navedenog prostora u dogovoru s resornim ministarstvom i lokalnom samoupravom svakako će se planirati odgovarajući radovi na stvaranju uvjeta za pristup osobama s invaliditetom. Do tada policijski službenici spremni su maksimalno izaći u susret strankama s ciljem pravovremenog i zakonitog rješenja njihovih zahtjeva, dakle po potrebi će i izaći na teren ukoliko je stranka osoba s invaliditetom.“
Ovo je još jedan primjer gdje se kod uređenja novih prostorija nije mislilo na potrebe osoba s invaliditetom te su novouređene prostorije u kojima se prijavljuje prebivalište, boravište, vrši izrada osobnih dokumenata kao što su osobna iskaznica i putovnica te ujedno dobivaju izvodi iz matičnih knjiga i evidencija nalazi u zgradi koja je potpuno nepristupačna za osobe s invaliditetom i do kojih prostorija koje se nalaze na I. i II. katu s ulice vode uske stepenice gdje osoba s invaliditetom ni ne vidi službenike te ni ne može pozvati nekog da siđe kako bi mu rekla što joj je potrebno.

STANOVANJE

Sigurno i pristupačno stambeno okruženje uz rad i zapošljavanje su neizmjerno važni za osobe s invaliditetom kao preduvjet neovisnom življenju. Unatoč tome što je prošlo gotovo 5 godina od dana kada je Konvencija o pravima osoba s invaliditetom postala nedjeljivi dio našeg pravnog poretka, brojne pritužbe iz različitih krajeva RH govore o nepristupačnim stambenim jedinicama. O problemima nepristupačnih stanova neovisno o tome tko je vlasnik stana u javnosti se nedovoljno govori osim u  kontekstu životnih priča u kojima dominiraju ugrožavajući stambenih uvjeti što je često eksploatirano u medijima. U području stanovanja učinjeni su određeni napreci, međutim još uvijek osobe s invaliditetom imaju velikih problema koji se najviše ogledaju u neuviđavnosti ostalih sustanara, odnosno suvlasnika zgrade u potrebi izdvajanja financijskih sredstava za nužne preinake.
U slučajevima da se Uredu obrate osobe s invaliditetom s pritužbom na nepristupačnost stambenog prostora u kojem žive, Ured upućuje preporuke nadležnim uredima u jedinicama lokalne samouprave u svrhu osiguranja pristupačnih stanova.

Primjeri:
1.Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom obratila se za pomoć pri ugradnji rampe u zgradi majka odraslog sina koji je uslijed nesretnog slučaja i teških zdravstvenih oštećenja danas osoba s teškim tjelesnim invaliditetom koji se kreće uz pomoć invalidskih kolica.
Budući da gospođa živi u stambenoj zgradi , obratila se zahtjevom za izradu kosine za osobe s invaliditetom u sklopu pomoćnog ulaza stambene zgrade upravitelju zgrade.
Prema našem tumačenju zakonskih odredbi za postavljanje kosine o vlastitom trošku nije potrebna suglasnost suvlasnika, odnosno ostalih stanara zgrade, dok je kod postavljanja kosine koja bi se platila iz sredstava pričuve zgrade potrebna suglasnost više od 50% suvlasnika zgrade jer se radi o poboljšici kojom se na zajedničkim dijelovima zgrade omogućava nesmetano kretanje osobi s invaliditetom.
S obzirom na sve navedeno, mišljenja smo da za ugradnju dizala ili rampe na zajedničkim dijelovima zgrade, a radi omogućavanja pristupačnosti kretanja osobama smanjene pokretljivosti, suvlasniku – osobi smanjene pokretljivosti nije potrebna suglasnost ostalih suvlasnika. Radove suvlasnik može izvesti na vlastiti trošak. Predmetni radovi mogli bi se izvesti i na teret zajedničke pričuve, ali samo uz suglasnost većine suvlasnika i ne ugrožavajući time mogućnost da se iz pričuve podmire potrebe redovitoga održavanja te da te poboljšice ne idu suviše na štetu nadglasanih suvlasnika.

2.Stranka, osoba s invaliditetom se obratila Uredu pritužbom kako joj je Grad dodijelio neprilagođeni stan u najam. Ulaz u stambenu zgradu je pristupačan, ima prilaznu rampu, a stan koji je dodijeljen u najam nalazi se u prizemlju. Stranka se kreće uz pomoć invalidskih kolica i njezin problem započinje kada se želi kretati unutar stambenog prostora. Kupaonica i sanitarni čvor su nepristupačni: ulaz je preuzak, a prostor unutar kupaonice premali. Centralni prostor se sastoji od jedne sobe iz koje se ulazi u kuhinju na kojoj nema vrata i koja je bez prozora i sa minimalističkim prostorom za kretanje osobe koja nije s takvom vrstom invaliditeta, a pogotovo za nekog tko se kreće uz pomoć invalidskih kolica. Iz centralnog prostora se također može izaći na terasu, međutim postoji jedna stepenica od 30 cm koja ne dopušta izlaz odnosno kretanje osobi s invaliditetom u invalidskim kolicima.
Nakon što se stranka obratila Uredu uputili smo više dopisa nadležnim tijelima, pravobraniteljica je osobno posjetila stranku u njezinom prostoru te procjenjujući postojeće stambene uvjete neodrživim s aspekta ljudskih prava, sazvali smo sastanak s predstavnicima gradskog Ureda za imovinsko pravne poslove. Na navedenom sastanku zaključeno je da će nadležni Ured koji trenutno ne raspolaže sa stanom koji bi prostorno odgovarao potrebama stranke, od raspoloživih stambenih jedinica odabrati onu koja je pogodna za preinake koje bi omogućile stranci neovisno življenje. Na zadovoljstvo stranke nadležno tijelo dodijelilo je novi stan.

Zaključak:
Kako bi osobe s invaliditetom mogle uživati jedno od temeljnih prava, a to je pravo na pristupačnost, nužno je omogućiti svim osobama s invaliditetom neovisno o kojem se oštećenju radi i o kojim preostalim sposobnostima i mogućnostima, pristupačnost kroz razumnu prilagodbu i univerzalni dizajn te primjerenu razinu kvalitete življenja na ravnopravnoj osnovi s drugima.
Potrebno je osigurati sudjelovanje samih osoba s invaliditetom u planiranju uklanjanja postojećih prepreka i omogućiti utjecanje na osiguranje elemenata pristupačnosti prilikom odobravanja projekata za izgradnju javnih građevina i površina te utjecanje na učinkovit inspekcijski nadzor i sankcioniranje u slučaju nepoštivanja propisa.
Osiguranje pristupačnosti treba biti koordinirano u planiranju i zajedničkom djelovanju osoba s invaliditetom, udruga koje djeluju u njihovu korist te predstavnika regionalne i lokalne samouprave kao i državnih tijela. 

3. Pristupačnost

Opće pitanje vezano uz praćenje:

Imaju li osobe s invaliditetom pristup, na ravnopravnoj osnovi s drugima, izgrađenom okruženju, prijevozu, informacijskim i komunikacijskim tehnologijama i sustavima, kao i drugim objektima i uslugama otvorenim javnosti?

 Obveza koju treba poštivati:

›  Postoji li pravna zaštita kojom bi se osigurao pristup, na ravnopravnoj osnovi s drugima,  svim izgrađenim okruženjima, prijevozu, informacijskim i komunikacijskim tehnologijama i sustavima, kao i drugim objektima i uslugama otvorenim javnosti?

›  Da li je država postavila minimalne standarde i smjernice za pristupačnost?

›  Mogu li se minimalni standardi i smjernice primijeniti u ruralnim i urbanim područjima?

›  Stvara li država prepreke pristupačnosti nekim svojim postupanjem, običajem ili praksom?

 Prepreke pristupačnosti mogu poprimiti različite oblike, uključujući:

›  fizičke – prepreke u okolini, osobito one u infrastrukturi (npr. javne WC kabine koje su premale za invalidska kolica);

›  informacijske – prepreke koje proizlaze iz oblika i sadržaja informacija (npr. elektronički dokumenti u formatima koji se ne mogu pročitati pomoću čitača zaslona nepristupačni su osobama koje su slijepe; informacije koje nisu pisane jednostavnim jezikom nedostupne su mnogim osobama s intelektualnim oštećenjima, usmene informacije nedostupne na znakovnom jeziku ili ondje gdje ne postoji mogućnost interpretacije na znakovnom jeziku mogu biti nedostupne većini ljudi koji su gluhi).

 Obveza koju treba štititi:

›  Da li je država poduzela pravne radnje kako bi osigurala da privatne pravne osobe (npr. restorani, kazališta, trgovine mješovitom robom, taksi kompanije i druga poduzeća koja nude prostor, sredstva i usluge javnosti) otklone postojeće prepreke pristupu osobama s invaliditetom ne stvarajući pritom nove?

›  Postoje li pravni lijekovi i mehanizmi koje mogu koristiti osobe s invaliditetom kada pristup nije omogućen?

›  Da li je država poduzela mjere kojima se ostvaruje i nadgleda provođenje minimalnih standarda i smjernica?

 Obveza koju treba ispuniti:

›  Osigurava li država obuku interesnim skupinama o pristupačnosti za osobe s invaliditetom?

›  Da li je država poduzela mjere kako bi osigurala natpise na Braillevom pismu i u lako čitljivom obliku, kao i druge oblike pomoći u vidu osobnih asistenata i posrednika (npr. vodiči, čitači i tumači za znakovni jezik)?

›  Da li je država u ranijoj fazi poduzela mjere za promicanje pristupa novim informacijskim i komunikacijskim tehnologijama i sustavima, uključujući internet?

 Što su rekle osobe s multiplom sklerozom

 Postoje arhitektonske barijere koje onemogućavaju ulazak osoba s invaliditetom u pojedine ustanove ili zgrade.

Veliki broj osoba s invaliditetom živi u nepristupačnim stanovima, a dio obitelji svoje osobe s invaliditetom zbog toga smještava i u ustanove jer se ne mogu o njima brinuti.