Promijeni pozadinu
Povećaj tekst
Odaberi kontrast
Pretraži stranicu
  Sadržaj po poglavljima     Testovi za korisnike Kontakt informacije

O Konvenciji  

UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom najmlađi je dokument o ljudskim pravima koji su Ujedinjeni narodi donijeli u novom tisućljeću, točnije 2006. godine. Dosad je Konvenciju potpisalo preko 100 zemalja. Republika Hrvatska je Konvenciju potpisala 30. ožujka 2007., a Hrvatski sabor ju je ratificirao 1. lipnja 2007.
Konvencija je za Republiku Hrvatsku stupila na snagu 3. svibnja 2008. godine nakon što ju je potpisalo i ratificiralo 20 zemalja. Za razliku od dijela zemalja koje su oklijevale s potpisivanjem Konvencije (Sjedinjene Američke Države potpisale su Konvenciju 30. srpnja 2009.,) stajalište predstavnika Republike Hrvatske i hrvatske Vlade bilo je da će Konvencija biti jaki dokument u ostvarivanju i garanciji ljudskih prava osoba s invaliditetom, a ujedno i snažan poticaj Vladi, ali i cijelom društvu da konkretnim mjerama sukladno svojim gospodarskim mogućnostima što prije omogući osobama s invaliditetom da se obrazuju i zapošljavaju na ravnopravnoj osnovi s drugim građanima Republike Hrvatske, da ostvare pravo na nezavisni život u zajednici, da mogu pristupati zdravstvenim, kulturnim i svim drugim sadržajima.

Značaj Konvencije je u tome što osobama s invaliditetom i cijelom društvu šalje jasnu poruku da su pitanja osoba s invaliditetom zapravo pitanja ljudskih prava. Ona ne uvodi nikakva nova niti posebna prava za osobe s invaliditetom, ali naglašava da je osobama s invaliditetom u ostvarivanju onih prava koja imaju svi građani, država dužna osigurati podršku. Podrška države i društva potrebna za izjednačavanje mogućnosti nije pitanje milosrđa i humanitarnosti društva, nego naše obveze kao društva koje se ponosi time što jamči zaštitu ljudskih prava svim svojim građanima.
Vrlo je važno da se što više osoba s invaliditetom, njihovih obitelji, stručnjaka koji im pružaju podršku, ali i društvo u cjelini upoznaju s tim zaokretom prema pravima osoba s invaliditetom.  Osobe s invaliditetom treba upoznati s njihovim pravima i odgovornostima i osnažiti u traženju jednakih mogućnosti za njih same i usmjeravanju na prepoznavanje i razvijane preostalih sposobnosti i različitih mogućnosti kojima mogu sudjelovati u životu, a koje im Konvencija jamči.

Kroz povijest, invaliditet se smatrao osobnim stanjem koje se nalazi unutar pojedinca. Kao osobni nedostatak, na status „invalidnosti“ gledalo se kao na prirodni uzrok nesposobnosti nekih ljudi da pohađaju redovnu školu, zaposle se ili sudjeluju u društvenom životu. Kada se invaliditet shvaća na taj način, odgovori društva ograničeni su na samo jedan od dvaju modela: pojedinca se može „izliječiti“ lijekovima ili rehabilitacijom (medicinski model); ili mogu biti zbrinuti od strane dobrotvorne udruge ili programa socijalne pomoći (model milosrđa). Prema ovom starom modelu, životi osoba s invaliditetom prepušteni su stručnjacima koji imaju kontrolu nad donošenjem osnovnih odluka poput odabira škole, vrste potpore koju će primati i mjesta stanovanja.

Tijekom nekoliko zadnjih desetljeća, došlo je do važne promjene u načinu shvaćanja invaliditeta. U središtu pažnje više nisu oštećenja osobe. Umjesto toga, invaliditet se prihvaća kao posljedica međudjelovanja pojedinca i okoline koja se ne prilagođava različitostima pojedinca te ograničava ili sprečava sudjelovanje pojedinca u društvu. Ovaj pristup se naziva socijalnim modelom invaliditeta. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom podržava taj model dajući mu novu dimenziju izričitim prihvaćanjem invaliditeta kao pitanja ljudskih prava.

Iz te perspektive, društvene, pravne, ekonomske, političke i okolišne uvjete koji djeluju kao prepreka punom ostvarivanju prava od strane osoba s invaliditetom treba prepoznati i nadvladati. Na primjer, njihova marginalizacija i isključivanje iz obrazovanja nisu rezultat njihove nesposobnosti učenja nego nedovoljne izobrazbe nastavnika ili nepristupačnosti učionica; njihovo isključivanje s tržišta rada može biti posljedica nepostojanja odgovarajućeg prijevoza do radnog mjesta ili negativnih stavova poslodavaca i kolega koji smatraju da  osoba s invaliditetom ne može raditi; njihova nemogućnost sudjelovanja u odlučivanju o pitanjima od javnog interesa može proisteći iz nedostatka izbornog materijala u pristupačnim oblicima poput Braillevog pisma ili glasačkih kabina koje su osobama s invaliditetom fizički nedostupne.

Primjerice, umjesto postavljanja pitanja: Što nije u redu s osobama s invaliditetom?
Pitajte: Što nije u redu s društvom? Koje društvene, ekonomske, političke i/ili okolišne uvjete treba promijeniti kako bi se osobama s invaliditetom omogućilo puno uživanje svih prava?

Primjerice, umjesto postavljanja pitanja: Imate li poteškoća pri razumijevanju drugih zato što ste gluhi?
Pitajte: Imate li poteškoća pri razumijevanju drugih zato što ne mogu komunicirati s Vama?

Pitanja preuzeta iz: Michael Oliver, The Politics of Disablement (Basingstoke, Macmillan, 1990.).

Shvaćanje invaliditeta iz perspektive ljudskih prava predstavlja napredak u razmišljanju i djelovanju država potpisnica i svih sektora društva, tako da se osobe s invaliditetom više ne smatraju primateljima milosrđa ili predmetima odlučivanja drugih već nositeljima prava. Model ljudskih prava nastoji pronaći načine poštivanja, potpore i slavljenja ljudskih različitosti stvaranjem uvjeta koji omogućuju efektivno sudjelovanje širokog raspona osoba, uključujući osobe s invaliditetom. Zaštita i promicanje njihovih prava nije vezana samo uz osiguravanje usluga povezanih s invaliditetom. Radi se usvajanju mjera kojima bi se promijenili stavovi i obrasci ponašanja kojima se stigmatizira i marginalizira osobe s invaliditetom. Također se radi o usvajanju politika, zakona i programa koji bi uklonili prepreke i osobama s invaliditetom jamčili ostvarivanje građanskih, kulturnih, ekonomskih, političkih i socijalnih prava. U svrhu postizanja stvarnog ostvarivanja prava, one politike, zakone i programe koji ograničavaju prava potrebno je zamijeniti, poput: imigracijskih zakona kojima se zabranjuje ulazak u neku zemlju temeljem invaliditeta; zakona koji osobama s invaliditetom zabranjuju stupanje u brak; zakona kojima se dopušta liječenje osoba s invaliditetom bez njihovog slobodnog i informiranog pristanka; zakona koji dopuštaju pritvor na temelju mentalnog ili intelektualnog oštećenja; te politika kojima se osobi uskraćuje liječnička skrb zbog njenog invaliditeta. Uz to, nužni su programi, podizanje razine svijesti i društvena podrška kako bi se promijenio način djelovanja društva i otklonile prepreke koje osobama s invaliditetom onemogućuju puno sudjelovanje u društvu. Nadalje, osobama s invaliditetom potrebno je pružiti mogućnosti punog sudjelovanja u društvu, kao i odgovarajuća sredstva za traženje svojih prava.

Navedeni termini obuhvaćaju razliku između shvaćanja osoba s invaliditetom kao nositelja prava u odnosu na primatelje milosrđa

Model milosrđa

Model ljudskih prava

Mogućnost

Obveza

Vanjska kontrola

Autonomija

Razvlaštenje

Ovlaštenje

Ispravljanje nedostatka

Ispravljanje okruženja

Ograničavanje djelovanja

Omogućavanje djelovanja

Omalovažavanje

Pružanje dostojanstva

Ovisnost

Neovisnost

Diskriminacija

Jednakost

Institucionalizacija

Uključivanje

Segregacija

Integracija

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom je najnoviji, specijalizirani i sveobuhvatni ugovor kojim se priznaju ljudska prava osoba s invaliditetom i tumače obveze poštivanja, zaštite i ispunjenja tih prava od strane država potpisnica. Na taj način, u Konvenciju je ugrađen socijalni model i model ljudskih prava kada je riječ o invaliditetu.1


1 Od isključivanja prema jednakosti – Ostvarivanje prava osoba s invaliditetom, Priručnik za parlamentarce o Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnom protoklu uz Konvenciju, UN , Ženeva, 2007.

 p. 15, Od isključivanja prema jednakosti – Ostvarivanje prava osoba s invaliditetom, Priručnik za parlamentarce o Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnom protoklu uz Konvenciju, Ujedinjeni narodi, Ženeva, 2007., str. 7